Referendumska odbrana Kosova (2. deo)

Građani Srbije 23. aprila izlaze na referendum na kome bi trebalo da odluče da li prihvataju strano mešanje na Kosovu, odlučili su narodni poslanici Skupštine Srbije ogromnom većinom glasova.

„Najviše rekacija izazvalo je izlaganje šefa poslaničke grupe ‘Demokratskih stranaka’ Nenada Čanka. On se zapitao zašto se referendumi nisu dosad organizovali nego sada ‘kad se spremate za još jedan rat koji ćete da izgubite’. On je rekao  da nije jasno koji su to strani predstavnici, da li je reč o ‘bankarima ili novinarima’. Po Čanku, ovaj referendum je ‘prevara kojom bi se između međunarodne zajednice i Slobodana Miloševića, koji treba da bude kažnjen, postavio čitav jedan narod’. (Blic, 7. 4. 1998. godine)

O potrebi za raspisivanjem refernduma govorio je lider radikala Vojislav Šešelj.

„Koji je smisao ovog referenduma? Da narod, da svi građani Srbije demonstriraju svoju volju. Lično sam ubeđen da će ogromna, ogromna većina odgovoriti ‘ne’ bilo kakvom stranom mešanju, uplitanju u naše unutrašnje poslove. Taj odgovor će imati i veliki simbolični i još veći politički značaj. Sve ono što sa Zapada bude usmeravano protiv takvog odgovora, neće se moći predstaviti kao akcija protiv Vlade Srbije, protiv vlasti u Beogradu, nego akcija protiv srpskog naroda, protiv svih građana Srbije u celosti. To je ono što nas osnažuje. I drugo, što mi moramo jasno staviti do znanja celom svetu: iz ove kože nemamo kud. Doterani smo do zida, doterani smo u ugao i moramo se boriti za goli opstanak. Sve ono što su nam eventualno smislili, moramo izdržati. I moramo im unapred staviti do znanja da ćemo izdržati. Utoliko će volja naroda, ubeđen sam, ovoga puta biti nepokolebljiva. Naš narod će i ovoga puta da se odlučno suprotstavi svima onima koji rade na uništenju Srbije, na uništenju srpskog naroda, koji ne žele dobro ni jednom građaninu Srbije.“ (Otvoreni parlament, 7. 4. 1998. godine)

Tomislav Nikolić bio je uveren u moć referenduma.

„Atmosfera stvorena poslednjih dana oko referenduma uverila je SAD da se sa Srbijom nije šaliti, a posle referenduma deo strašnog uticaja SAD u svetu će opasti.“ (Blic, 8. 4. 1998. godine)

Opozicione stranke su, uglavnom, pozivale na bojkot.

„Demokratska stranka će pozvati građane da ne izađu na referendum o učešću stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji, jer je, kako je juče izjavio predsednik DS Zoran Đinđić, ‘štetna, odvlači pažnju na nebitne stvari i najbolje je da ne uspe’.“ (Blic, 8. 4. 1998. godine)

Vuk Drašković je pozvao na referendum. On je istakao da čekuje da će „svi građani, bez obzira na stranačku pripadnost, reći ‘ne’ zahtevima koji stižu iz inostranstva, da se Kosovu i Metohiji dodeli status Republike, odnosno da Kosovo dobije specijalni status pod stalnim tutorstvom“.

„Ne može Milošević biti kriv za Prizrensku ligu od pre sto godina, niti za proterivanje 100.000 Srba sa Kosova za vreme Drugog svetskog rata od strane albanskih fašista. Nije kriv ni zakon Skuštine Srbije iz 1945. godine kojom je zabranjen povratak tim Srbima, a takođe nije kriv ni za višedecenijske posleratne progone kosovskih Srba. Miloševićevu krivicu priznaću tek kad mi neko donese dokaze da je on kriv za ove događaje.“ (Blic, 22. 4. 1998. godine)

 

Referendum uspeo, spremaju se sankcije

Referendum je održan ekspresno, a referendumsko pitanje je glasilo: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji?“ Od ukupnog broja upisanih birača 7.243.750 na referendum je izašla većina, odnosno 73,05 odsto i protiv stranog mešanja izjasnilo se 94,73 odsto. Lider Nove Demokratije Dušan Mihajlović zaokružio je „da“.

„Nova Demokratija je državotvorna i patriotska partija koja smatra da se državni interes danas brani tako što se zagovara uključenje Srbije u svet. U skladu sa takvim opredeljenjima  predsednik stranke Dušan Mihajlović je zaokružio ‘da’ za Srbiju na zapadu.“ (Blic, 24. 4. 1998. godine)

Pretnje novim sankcijama bile su sve učestalije. Potpredsednik Vlade Vojislav Šešelj bio je rezolutan:

„Plašimo se sankcija, ali nemamo kud. Ako nam ih zavedu moramo izdržati. Državu moramo sačuvati po svaku cenu. Sve ćemo učiniti s naše strane da do njih ne dođe, naravno bez žrtvovanja suverenosti i i teritorijalnog integriteta zemlje.“ (Blic, 29. 4. 1998. godine)

 

Dok Milošević i Rugova pregovaraju, Vlada otima Univerzitet

Na Ravnoj gori, obeležena je godišnjica podizanja ustanka. Kao i prethodnih godina te decenije, okupljenima se obratio lider SPO.

„Za nas sledbenike đenerala i ove planine, međe Srbije su nepomerljive, a Srbija je otadžbina ljudskih, a ne plemenskih i krvnih načela i zakona. Svačije građansko, kulturno i versko pravo mora na isti način biti poštovano. U ime ovakve naše istorije i hrišćanske tradicije, branimo Kosovo u Srbiji i Srbiju na Kosovu. Svi smo mi sa Kosova i u svima nama je Kosovo.“ (Glas javnosti, 11. 5. 1998. godine)

Sredinom maja lider kosovkih Albanaca Ibrahim Rugova i predsednik SRJ Slobodan Milošević nastavili su razgovore o kosovskom problemu u Beogradu.

Predlog novog Zakona o univerzitetu nailazi na sve žešće osude univerzitetske i političke javnosti. Pojedini mediji spekulišu da je predsednik Srbije Milan Milutinović zatražio od predsednika Vlade Srbije Mirka Marjanovića da povuče Nacrt zakona o univerzitetu i ne uputi ga na razmatranje pre detaljne i šire provere.

Ratko Marković, potpredsednik Vlade Srbije, branio je predloženi nacrt zakona.

„Priča o gubitku autonomije Univerziteta, koju navodno donosi ovaj predlog Zakona, obična je tugovanka nad nekadašnjim samoupravljanjem.“ (Glas javnosti, 18. 5. 1998. godine)

Sličan stav zastupali su i profesori Univerziteta lojalni tadašnjoj vlasti. Sa druge strane, dekanka Filozofskog fakulteta Marija Bogdanović slikovito je objasnila šta znači kopiranje stranih zakona.

„S jedne strane predlažu zakon u skladu sa evropskim, a s druge nas izvlače iz Evrope. Primeniti na našu zemlju strana iskustva znači saditi kokos na Durmitoru.“ (Glas javnosti, 18. 5. 1998. godine)

 

Zapad neće sa „najgorom Vladom u Evropi“

Predsednik DS Zoran Đinđić je posle susreta sa zvaničnicima u Londonu, saopštio kako na novu Vladu Srbije gledaju u Velikoj Britaniji.

„I u Londonu misle da se danas sa svakom vladom u Evropi može uspostaviti kontakt, čak i sa vladom Belorusije, pa i Albanije samo ne sa vladom Srbije. Britanci s kojima sam razgovarao otvoreno su mi rekli da dok je Milosević na vlasti, nijedna ozbiljna zemlja na svetu nije spremna ozbiljno da razgovara sa vlastima u Srbiji. To je, na neki način, postalo i pitanje političke higijene.“ (NIN, 21. 5. 1998. godine)

Radikali su bili uvereni da će koalcija sa republičkog nivoa biti prekopirana i na saveznom.

„SRS očekuje da će za 15 do 20 dana, najkasnije do polovine juna, kadrovi ove partije ući u Saveznu vladu premijera Momira Bulatovića, saopštio je je juče lider radikala Vojislav Šešelj…Nacrt Zakona o informisanju uskoro će biti objavljen, a njegova novina je u tome što će status državnog medija zadržati samo RTS, dok će 49 odsto kapitala u Kompaniji ‘Politika’, biti privatizovano.“ (Glas javnosti, 21. 5. 1998. godine)

Posle teških reči – narodno jedinstvo (1. deo)

Batine zbog Zakona o univerzitetu (3. deo)