Stupovi društva – novogodišnji specijal

31. decembar 2009. godine – Namerno nisam hteo da napravim godišnji pregled za novu godinu međunarodne zajednice, koja nam zakida dve krasne nedelje, za doček te karabudževine namerno sam svirao pokazavši time da je to za mene običan radni dan, juče shvatim koliko sam ispravno postupio, jer je jedan od dva stuba (Đorđevi stupovi) Nove Srpske Političke Misli g. Antonić izribao mog kolegu sa fakulteta i mog dobrog druga Živicu Tucića, osobu vrlo blagu, strpljivu i odlično obrazovanu: u intervjuu za „Blic“ potonji beše kazao da pitanje kalendara nije teološko nego astronomsko pitanje i da se većina crkava priklonila kalendaru po kome se ravna država. Slažem se Živicom, ali danas, kad dvesto najvećih srpskih političkih mislilaca (Koštunica, Matija, Babuška V., Duule Savić i sl.) zahtevaju da se sazove svenarodni sabor (tuđinski: referendum) o neulasku u NATO, drago mi je i toplo mi je oko srca što sam eto i ja udario čifte raspojasanoj svetskoj kalendarskoj većini. Božić bismo možda i mogli da pomerimo dve nedelje unapred, i kod novokalendaraca i kod nas reč je o rođendanu iste osobe, njima se naš Božić čini kao prenesena trudnoća, nama 25. decembar izgleda kao termin prevremenog porođaja, kao da je Isus ako ne baš nedonošče, ono ipak prevremeno rođena beba; pomeranjem Božića unapred izgubili bismo jednu naviku, okrenuli bismo leđa dugoj tradiciji, ali bi blagdan ipak bio sačuvan, međutim bismo prihvatanjem gregorijanskog kalendara mi izgubili Srpsku novu godinu i sa njom deo identiteta, što neki izgleda baš i žele, a predsednik Republike je jedno mesec dana ponavljao da ćemo u Evropu, ali sa svojim identitetom!

https://youtube.com/watch?v=9uEuWRR9Ffs%3Frel%3D0

Šta se dakle desilo od 1. januara 2009. do danas?

Iako bih da se vratim u prošlu zimu i da se držim hronologije pred oči mi preko reda izlazi ruski predsednik Medvedev koga smo hteli da oborimo s nogu pomoću stotinu truba a koje on nije uopšte ni čuo, pa su nam vlastodršci objasnili kako su duvači okupljeni nas radi, da nama proslava našeg najdražeg praznika, Dana oslobođenja Beograda, prođe što veselije i što svečanije. Trubače je platio čini mi se Bajatović, jer da nije bilo oslobođenja Beograda pitanje je da li bismo ikad izgradili i prodali naftnu industriju, a političari su Medvedevu i nama ponavljali kako Dvadeseti oktobar nikad neće biti zaboravljen, meni se činilo da je desetak godina bio još kako zaboravljen, ali više volim da se oslonim na ovo što mi rukovodstvo govori nego na ono što tavori u mom varljivom sećanju, u parku kod Vuka brzopostavljen je spomenik Puškinu, ruski pisci su nam ga naprasno poklonili, da li su ga imali spremnog ili je neko i to lio prekovremeno, ne znam uglavnom ga nam je DHL ili neka druga brza pošta donela i u toku noći naši su neimari uprkos oktobarskoj kiši napravili postolje te je predsednik Medvedev prilikom skretanja u Ruzveltovu, gde je groblje sovjetskih vojnika, mogao ma i u magnovenju da vidi koliko mi cenimo i rusku poeziju, a ne samo ruski gas i ruski kredit.

Krajem godine umro je patrijarh, novinari su naučili desetine sinonima, upokojio se, usnuo u Gospodu, na svim kanalima bio je patrijarh ili osobe koje su ga lično poznavale, tuđinske televizije bile su utrnute, jer su terale po svome, a nekolike domaće televizije koje su osetile da nemaju prikladan program same su napisale „zatvoreno zbog žalosti“ te su i njihovi radnici mogli da stanu u red i da se u Sabornoj crkvi  oproste od verskog poglavara; aktivno žaleće televizije su voditeljkama po meri smesta sašile crne haljine, službena crnina će ostanu li poslenice medija u istom formatu čekati da se upokoji koji drugi verski ili svetovni gospodar, Vlada je bila proglasila trodnevnu žalost, gradonačelnik prestonice blagodometnuo je još jedan dan žalosti, Vlada je apelovala na poslodavce da daju zaposlenima plaćeno odsustvo radi dolaska na sahranu, što su umalo ne rekoh radosno prihvatili i upravitelji škola ne bi li i mlađarija uzela učešća u bolu.

Bilo je veselih događaja, Univerzijada, zahvaljujući kojoj nemamo više romsku favelu „Mali Hajat“. Sporta igrati ili živeti u nehigijenskim uslovima – izaberite sami! Izabrali smo zdrav život i takmičarski duh, a Rome smo jedne vratili u matične nahije dok smo ostalima obezbedili bolji smeštaj, čemu su se herojski usprotivili građani Ovče, Boljevaca, Novog Beograda; izabranici selektora Radomira Antića plasirali su se na svetsko prvenstvo, zbog čega su šef države i ministarka sporta morali kod sudije za prekršaje, jer su se radosno i nepromišljeno prihvatili šampanjca koji im je domaćin protivzakonito ponudio; suđenje Tadiću bilo je toliko pravično da ga je sudijka pitala sve što bi pitala svakog drugog, možda i višestrukog prestupnika, šta ste po struci, psiholog, gde radite, na Andrićevom vencu broj dva, je li to psihološka ustanova, ne to je ustanova Predsednika Republike, godina je kao i sam život uostalom obilovala događajima tmurnim i veselim, očekivanim i neočekivanim, izgrađen je toranj na Avali, uz nos onima koji su ga srušili, a naći će mu se i neka namena, Parada ponosa otkazana je na neodređeno vreme, policija je naglo izgubila samopouzdanje i poklekla pred ratobornim pristašama heteroseksualne ljubavi, gostovala je Presv. Bogorodica tj. Madona, Vuk Jeremić je proveo u vazduhu proveo 321 dan, 7 časova i 11 minuta, obišao je svaki kutak zemljine kore, mnogi su državnici tek od njega saznali za lažnu državu Kosovo, ali su mu dali besu da lažnu državu Kosovo neće priznati, mnogi se monarh bacio na pisanje testamenta sa lažnom državom Kosovom kao prvom tačkom: „Kraljevstvo ostavljam prvorođenom sinu tome i tome uz amanet da vlada kako mu se ćefne, ali da lažnu državu Kosovo nikad ne prizna!“ Da! Ukinute su nam vize za zemlje Šengenskog pakta, ministar inostranih poslova je u tu čast suvozemnim putem, utobusom, odveo Subotičane u mislim Segedin ili Horgoš, Đelić je blagovremeno odabrao pedesetoro građana („običnih ljudi koji su nešto neobično uradili“), da ih uoči Sv. Nikole a tačno u ponoć vanrednim avionom povede u Brisel, radi čega su tamo prekovremeno dežurala dvojica kontrolora letenja, četiri policajca, šest carinika i jedna babasera, šta je još bilo, Tadić je bio kod Svetog oca i kod nesvetog Berluskonija koji je odao počast predsednikovoj lepoti i držanju oslovivši da sa Mr. Kluni, Mr. Kluni je prošle godine smenio i prisilno penzionisao načelnika Generalštaba druga Ponoša, ministar inostranih poslova zaposliće generala kao savetnika za bilateralnu saradnju, što je ugrejalo srca penzionera da će se i njima osmehnuti sreća, te da će i oni iz mirovine i oskudice koja uz nju ide biti pozvani da još jedared pripomognu državin preporod, lično ne bih imao ništa protiv ni kad bi država raspisivala konkurs za ta lepa mesta, ne krijem da bih se i sam prijavio, makar me primili 2017. , kao Evropska unija Srbiju, Vojvodina je dobila autonomiju koja se meni čini neznatnom, a od koje se Koštunici, Antoniću i Vukadinoviću ledi krv u srpskim žilama, ode žitnica stazom lažne države Kosova, vesti iz inostranstva, bivši premijer susedne Hrvatske koji se letos povukao sa funkcije naglo i ležerno kao da otkazuje najavljenu masažu u nekim toplicama, a ne mandat dobijen od šefa države i Sabora, još naglije se vratio, sa francuskom kapom na glavi, i isto kao pripadnica Pokreta otpora u „Alo, alo“ rekao šačici hadezeovaca te novinara koje je navrat-nanos okupio: „Ovo govorim samo jednom. Ja ću spasiti HDZ tj. Hrvatsku!“, da bi ga njegovi partijski drugovi sutra zajtra isterali iz partije, u dve hiljade devetoj godini „Galenika“ je ostala bez savetnice Slavice koja rukovodi republičkom skupštinom, pripadnica jedne od dveju partija u bolu sama nije primetila nikakav sukob interes, ali skupštinska komisija jeste, i Slavica je između „Galenike“ gde je mislim primala 700 evra i plate u Skupštini dala prednost najvišem organu vlasti i društvenog samoupravljanja, dževa se bila digla i protiv Škundrića, Petre se dosetio da ga je u upravni odbor NIS-a ubacila Vlada, te da on protiv tog dvostrukog života i dvostrukog honorara ne može ništa, što je jednog namćor-kolumnistu nagnalo da mu poruči: „Pa nadziri NIS za platu koju primaš od Vlade, ne uzimaj ni dinar preko toga!“.

Šta smo još imali lani? Novi grip, politički nekorektno isprva nazvan svinjskim, ministarstvo zdravlja nabavilo je vakcinu, Tomica je pred kamerama zasukao rukav, Tadić se, pošto je mršaviji nego pre par godina, obnažio do nivoa atletske majice sivo-smeđe boje, ali je stanovništvo i pored tolike reklame ostalo rezervisano prema vakcini, ministar zdravlja razočaran je kao Vuk Drašković kad ga je Sloba odrao na predsedničkim izborima: „Ovo je bio kolektivni test inteligencije!“ – otelo se funkcioneru ekspertske stranke, da, i Palma je poput Đelića odveo napredne poljoprivrednike u još napredniju Evropsku uniju, svu u poljoprivrednim premijama i zaštitnim cenama, kad su se vratili Palma je nastupio kao njihov portparol ili kao razredni starešina koji nema poverenja ni u odlikaše nego sam prepričava kako su se njegovi štićenici proveli, šta su sve videli i kakve su sve podstreke od tuđinaca ali i kolega dobili, ministar policije (i to je bilo prošle godine?) primio je brazilsku manekenku udatu za našeg građanina i obećao joj državljanstvo po ubrzanoj proceduri tj. preko reda, poručivši ostalim pretendentima da bi u njihovom interesu bilo da se podmlade, prolepšaju i da sklope brak sa nekim ko je slavan.

Predsednik Tadić svake godine primi barem jednog američkog glumca, lane je to u Njujorku bio Robert de Niro, ove godine je u nepsihološkoj ustanovi primio Kusturicu i Pirata sa Kariba, Džonija Depa, koji svoj uspešni život s poverenjem predade pilotskim veštinama domaćinovim te pretpostavljam sa krova zgrade Predsedništva ili iz Mitićeve rupe helikopterom odlete na daleki Mećavnik, na festival i na doček naše nove godine. Rasim i Dačić odneli su ličnu kartu i pasoš Jovanki Broz doklen druge udovice ako su iole pokretne moraće same da urane i stanu u red. Šta je još bilo (savest je čudo, ne bih ništa da propustim)?

&

Radikalski prvaci Tomi i Aleksander odmetnuli su se od matične partije i osnovali novu, isto srpsku i ama mnogo napredniju koja je tako nova, još pod garancijom, zablistala na slobodarskom Voždovcu; u ranu jesen, u Miholjsko takoreći leto ukinut je „Retrovizor Lj. Živkova“, nikad dva dobra!

A možda je baš dobro, i jedno i drugo!