Dan oslobođenja

Uh, prethodni tekst napisao sam početkom februara, baš sam ozbiljno shvatio preporuku Vlade Srbije da za Dan državnosti povežem koliko mi se prohte radnih dana te da plandujući proslavim taj još neukorenjeni praznik za koji niko živi ne radi, ali kome se niko osim dobitnika Karađorđevih zvezda ne raduje, o kome se ne zna kako ga treba slaviti: ako je to slava države je li posna, šta se za nju sprema, slavi li se u okrilju porodice ili u prirodi?… Banke i pošte istakle su se u voljenju države, zatarabile su službene dveri i život je zamro gore nego u zavejanim predelima. Predsednik je obilazio zaleđene krajeve i bodrio tamošnji živalj, ali su mu telefonom stalno stizale vesti o Kosovu. Predsednik sad već ima pripremljenu ulogu paćenika, lice složi u masku neke brižne tuge, „pa šta je bilo, predsedniče?“, pitali su ga mislim Crnotravci plašeći se da nije neko oboleo neko iz njegovog kabineta ili iz Glavnog odbora. „Dobio sam vesti o Kosovu“, kazao je predsednik, i lepo se videlo šta misli: vi ste zavejani sad pa ko zna kad, a Kosovo je rana koja ne zaceljuje, i ja službeno kidam krastu pre nego što se čestito i uhvati. „Uvek ćete me videti ovakvog kad budem primao vesti sa Kosova!“ – kazao je predsednik domaćinima koji su se i sami postideli što nemaju visokom gostu da ponude ništa više od elementarne nepogode.

Od hladnoće i vejavice smrzlo se dvadeset ljudi, lavina je zatrpala kuću i sve ukućane u Dragašu – koji ne znam da li ulaze u naš samrtni bilans ili se knjiže posebno, shodno Rezoluciji 1244; spasena je devojčica oko čije su se budućnosti Beograd i Priština već sporečkali. Predsednik Tadić je preko Narodne kancelarije naložio da se devojčici da stipendija, ali su njeni rođaci uzvratili da će njima pomoći njihova država tj. lažna država Kosovo, zbog koje se predsednik Tadić i sneveselio kano kralj Lir; kad god gledam vremensku prognozu čekam samo da čujem kakvo će vreme biti u našoj Prištini, dok je ona u našem dnevniku i u našem Hidrometeorološkom zavodu mogu Albanci da se slikaju sa svojom nezavisnošću koju im je otoič priznao i Haiti, koji neka ne računa na našu pomoć ako ga zadesi kakva kataklizma. Predsednik Tadić je u polupraznoj Skupštini delio odlikovanja što živima što onima koji su umrli ne dočekavši najviša priznanja. Publike bi bilo još manje da svečanost svojim gromadnim prisustviem nije uveličao Milorad Dodik, i samo je Peri Lukoviću to bilo neobično, svim drugim novinarima i političarima normalno je da nema nikoga ni iz jedne strane države, da nema nikog od tolikih diplomata, što će reći da je Mile nezvanični poslanik naše Skupštine i da pripada vladajućoj većini, jer se opozicija otmeno udaljila verovatno u obližnju krempitarnicu. Da, dobre vesti, Svetlani Ražnatović ističe mandat kućne zatočenice, svečano joj skidaju narukvicu da bi ju čim prije vratili Izraelcima od kojih je iznajmljena, čist račun, duga ljubav, a ne kao ono sa špijunskim satelitom!

Novak Đoković još dirnut bliskim susretom sa vlastitom inkarnacijom u vosku a koju mu je na brzu ruku upriličio neumorni Palma. Primio je Karađorđevu zvezdu za pet zvezdica. Srbija se voli i brani reketom, samo što se nije otelo predsedniku Tadiću kome srećom nije za vreme ceremonije stigla nikakva mračna vest sa Kosova, šta je još bilo, snega i mraza bilo je koliko ti duša hoće, pa i više, u Americi su neke biblioteke bile otvorene da bi se beskućnici u njima grejali, mi smo i bibliotekara Ugričića isterali na minus, a kamoli da otvaramo hramove nauke i umetnosti niščima i nepresvučenima

Ili mi je nešto opasno promaklo ili je Sveta matera ostala veličanstveno po strani dok su joj se parohijani smrzavali gde je ko stigao. Znadem i sam da su crkve tradicionalno hladna mesta, gde nema drugog grejanja osim voštanica, ali ima SPC još mnogo prostorija od kojih mislim, grešna mi duša, da nijednu nije ponudila beskućnicima; ne znam da su sveštenici ikome nosili ćebad, da je crkveni kombi ili džip nekog velikodostojnika kružio sirotinjskim četvrtima noseći čaj ili toplu čorbu (što jezuiti rade po Beču i kad zima nije ovoliko okrutna), ali i Crkva kao i država radije brine o velikanima nego o anonimcima kojih je tušta i tma, uručila je orden Sv. Save ruskom ambasadoru. Samo Palmini vajari još nisu uspeli da lauerata ovekoveče u srpskom vosku. Čujem da se ministar policije zabrinuo za kapetana Dragana, uzapćenog već neko vreme u Australiji, zemji dalečnoj, u koju se možda baš zbog te njene zabačenosti ovaj slavni ratnik i iselio. Zaista, oficir koji je onoliko obećavao nikako da se domogne čina majora, pa ni kapetana prve klase, bivši telohranitelj premijera Đinđića ište dvadeset miliona dinara odštete što je ranjen, iako mu je ne samo ranjavanje nego možda i sama pogibija bila u opisu radnog mesta. Radikali su nešto slavili, nisam gledao od početka, da li stranačku slavu ili Dan državnosti, uglavnom im se prilikom rezanja kolača iz onog dela koji se zove ruža obratio Vojislav Šešelj, kao što ikone plaču, tako i slavski kolač ima interfon preko koga učesnicima ceremonije iz zatvorskog hodnika stižu vizije i uputstva kako doakati dušmanima. Anđelina Džoli bila je u Zagrebu, mislim da se srela i samim predsednikom Josipovićem, ali joj je pogled stalno bežao ka istoku, mračnom predmetu želje, Srbiji koja je za nju i za Sv. oca zemlja nedostižna, onda ugledam naslov da će Džulija Roberts posetiti Srbiju. A, pravi zazubice koleginici, pomislio sam, kad, Džulija planira da, čim joj deca još malko odvrknu, poseti zabiti u kojima nikad nije bila, pa se tako na mapi nedođija našla i Srbija. Neki je pametnjaković rekao da se u Srbiji uspeh ne prašta, tako se i samoj voštanoj figuri Novaka Đokovića spočitava ne samo odstupanje od originalnog modela, nego i to da mnogo više liči na Ekrema, rijaliti šoumena proslavljenog već numerom „Kuća-poso“, ali šta fali da jedna ista figura predstavlja dve javne ličnosti, i šampionov život šta je nego „kuća-teren“, uostalom, kad voskarski umetnik figuri prikači Karađorđevu zvezdu biće jasno da je svaka sličnost sa Ekremom slučajna.