“Kordonom protiv kordona” (10. deo)

Bitka za glasove nastavljena je i u 1997. Koalicija “Zajedno” pozvana je u Vašington na molitveni doručak.
Blic, 8. 1. 1997. godine
“To je veliko priznanje za našu demokratsku borbu i sigurno bi bilo jako dobro da možemo sve troje da prisustvujemo tom činu, ali s obzirom na ovo stanje u Beogradu, ne verujem da ćemo moći svi da odemo - rekla je lider GSS Vesna Pešić.”
Sedmi dan je prošao od početka akcije “Uhvatite ritam da bi oni uhvatili tutanj”, koja se sastoji od toga da u toku emitovanja drugog dnevnika RTS-a građani stvaraju što je moguće veću buku.
 
 
Blic, 8. 1. 1997. godine
“Počelo je od pištaljki i truba preko terasa, a juče je za izum dana već proglašena truba u usisivaču. Tačno u pola osam sa terasa na Voždovcu, Dorćolu, Novom Beogradu, Banovom Brdu, Vračaru… počinje buka: pištaljke, trube, lupanje u radijatore, lonce, šerpe, kutije za benzin… na prozore se izbacuju i zvučnici iz kojih ‘trešti’ muzika, a poseban doprinos daju i kučići koji svojim lajanjem daju ‘hor’.”
Sekretar GO SPS Žarko Obradović smatrao je da se takvim protestima ugrožavaju ljudska prava.

Blic, 9. 1. 1997. godine
“Posle kamenovanja RTS, ‘Politike’, Radio Beograda, kao i drugih institucija koje nisu po volji demonstranata, njihov akcije zviždanja i lupanja u šerpe su korak dalje u ugrožavanju građanskih sloboda i ljudskih prava.”

Vuk Drašković je na pitanje da li kontaktira sa predsednikom DSS, odgovorio:

Blic, 9. 1. 1997. godine
„Mislimo da nema potrebe da tu temu načinjemo. Niko nije podelio toliko letaka protiv Koalicije ‘Zajedno’ i u prvom i u drugom izbornom krugu kao što je ta stranka uradila, iako je bila članica koalicije.
Znači li to da ne kontaktirate?
Ja više ni jedne jedine reči neću reći o tome.”
 
 
Predsednik SRS Vojislav Šešelj osudio je odluku predsednika Miloševića, ali i ministra policije i načelnika Generalštaba.

Blic, 9. 1. 1997. godine
“Osuđujem Slobodana Miloševića, ministra Zorana Sokolovića i generala Momčila Perišića što otvaraju dijalog sa samozvanim studentskim predstavnicima, neokupanim i sa minđušama, a nisu se osmelili da otvoreno razgovaraju sa liderima Koalicije ‘Zajedno’, da bi došli do konkretnih rešenja teške i složene situacije – rekao je Vojislav Šešelj, lider SRS.”

Gradonačelnik Beograda Nebojša Čović objašnjavao je zašto je dugo ćutao o izbornoj krađi.

 
Blic, 9. 1. 1997. godine
“Mojoj savesti bi najviše odgovaralo da sam odmah javno rekao sve za šta sam pokušavao da se izborim. Time bih, međutim, sebi onemogućio da u kriznim situacijama budem u poziciji da eventualno sprečavam moguće dramatične događaje. Istovremeno tražim odgovornost za sve one koji su krivi za ovako ozbiljnu krizu.”
Nekoliko dana kasnije, Čović je isključen iz SPS, a Branislav Ivković smenjen sa funkcije člana IO SPS, uz objašnjenje da su odgovorni za loš izborni rezultat socijalista u Beogradu. 
 
*
 
Sa improvizovane govornice Zoran Đinđić je građanima ispričao anegdotu o seljaku koji se žali lekaru što ga srce izdaje, pluća otkazuju, a bubrezi ne rade.

Naša Borba, 10. 1. 1997. godine
„Ne brine me to’, kaže seljak, ‘nego što se ni ja ne osećam dobro’. ‘Predsedniku Srbije otkazao je Univerzitet, napustila ga je crkva i izdala vojska, ali se on najviše sekira što mu se vlast ne oseća dobro. Ako mu je lekar dobar, poslaće ga na ulicu, uz poruku da kad je vlast bolesna, treba se obratiti narodu. Treba i malo sile, jer nisu svi bolesnici razumni, neki se moraju privesti lečenju. Mi već 51 dan sprovodimo terapiju nad njima – rekao je Đinđić, prognozirajući da će građani Beograda dobiti Nobelovu nagradu za medicinu.”

Predsednik JUL-a Ljubiša Ristić rekao je da je na ulici “rulja pobesnelih građana” i da je „zavladala malograđanska stihija“.

 
*
Naša Borba, 13. 1. 1997. godine
„On je ocenio da su demonstracije sračunate kao udar na politički mehanizam u Srbiji. Za skok marke je rekao da je ‘smišljena akcija opozicije’.“

Ni Mirjana Marković, direktorka Direkcije JUL-a, nije bila manje besna.

Duga, 18. 1. 1997. godine
“Partizanski deo Beograda i Srbije je za sada zgranut, uplašen. Ali, stići će na red i bes.”

Organizovana je i proslava srpske Nove godine.

*
 
Stotine hiljada ljudi je na ulicama Beograda dočekalo novu 1997. godinu i po julijanskom kalendaru.
 
*
 
Na zahtev novinara da prokomentariše svoju izjavu da su studenti “idioti”, Drašković je rekao: “O tome ništa ne znam. Bio sam iznenađen kada sam pročitao u ‘Našoj Borbi’”.
 
*
Naša Borba,15. 1. 1997. godine
“Nikoga od tih ljudi nisam sreo niti sam sa kim razgovarao. Došao sam na binu zajedno sa Đinđićem, izgovorio dve-tri rečenice i to je sve. Mislim da je u pitanju neka nameštaljka UDBE i da je sramota da ‘Naša Borba’ takvim nameštaljkama i spletakama i nečemu što je potpuna laž posvećuje pažnju’. Predsednik DS Zoran Đinđić je izjavio da je u pitanju mali incident i da nije čudno da se prilikom organizovanja velikih skupova na kojima prisustvuje stotine hiljada, tenzija malo podigne. On je istakao da to neće ni u kom slučaju uticati na odnose između Koalicije ‘Zajedno’ i Studentskog protesta 1996. i 1997. godine.”
 
 
Posle skoro dva meseca protesta, demonstracija i suđenja, Gradska izborna komisija odlučila je da prizna rezultate od 17. novembra.

Blic, 15. 1. 1997. godine
“GIK priznala je preliminarne rezultate izbora u Beogradu i vratila ih na stanje od 17. novembra 1996. Pravo žalbe na odluku GIK je 48 sati, nakon toga kada ova odluka postane pravosnažna, pristupiće se formiranju Gradske skupštine. Na osnovu ove odluke Koalicija ‘Zajedno’ ima 60, SPS i JUL 23, SRS 15, a DSS dva odbornička mesta u Skupštini grada.“

Koalicija “Zajedno” odlučila je da nastavi proteste do priznavanja svih izbornih rezultata.

Naša Borba,15. 1. 1997. godine
“Uprkos odluci GIK ne treba podleći slavljeničkoj euforiji, a režim je bio primoran da prizna rezultate drugog kruga izbora zbog približavanja sastanaka OEBS na kojem će se raspravljati o situaciji u Srbiji – kazao je Zoran Đinđić.”

Rektor Beogradskog univerziteta Dragutin Veličković i student prorektor Vojin Đurđević ostali su na svojim funkcijama i nakon zasedanja Saveta univerziteta.

Blic, 16. 1. 1997. godine
“Dok je za govornicom bio Čedomir Antić neko je iz prvih redova opet dobacio da su studenti izmanipulisani od stranaka. Posebno alergičan na ovakve opaske, sa kraja sale, Antićev imenjak Jovanović je viknuo – Niko ne sme da nas vređa, jer mi nikoga nismo uvredili.”
Kolarčeva ulica je blokirana jakim kordonima. Građani su odgovorili na specifičan način.
 
 
Blic, 20. 1. 1997. godine
“Beograđani su se na starom mestu okupili nešto pre 15 časova. Posle prekjučerašnjih poziva čelnika Koalicije ‘Zajedno’, juče su došli sa kućnim ljubimcima. Bilo je pekinezera, španijela, dalmatinera, viđena je pudlica sa bedžom ‘strani plaćenik’, dovedeni su irski seteri, oštrodlaki jazavičari…”

Studenti su započeli “igru izdržljivosti” u akciji “Kordonom protiv kordona”.

*
 
NIN, 24. 1 1997. godine
“Maratonsko stajanje otpočelo je u nedelju 19. decembra oko 18 sati. Studenti su krenuli u uobičajenu protestnu šetnju, pretpostavljajući da će se policijski kordon ukloniti u uobičajeno vreme, oko jedan sat posle ponoći. Strpljivo su čekali. Ispred kordona, a uz studente, nalazila se ikona Bogorodica Trojeručica i drveni krst, blagoslovljeni pokloni studentima iz Hilandara. Došetala je i grupa studenata 'naoružana' saksofonima i bubnjevima da policiji odsvira 'Moravac', 'Žikino kolo' i 'Posmrtni marš'. Atmosfera je bila uobičajena. Đuskalo se. I zviždalo. Kada je postalo jasno da je vrag odneo šalu, u gluvo doba noći studentima se pridružio i mitropolit Amfilohije Radović. Negde pred zoru policija je studentima naredila da se povuku. U suprotnom zapretila je batinama. Svi su posedali na hladan asfalt i podigli indekse. Mitropolit Amfilohije je, takođe, seo na ulicu između studenata i policije. Zviždao je. Posle dva sata policija je prestala da preti... Istog dana pretučen je Zoran Trifković, student Elektrotehničkog fakulteta.”
 
 
Predstavnik Studentskog protesta Dušan Vasiljević je, nakon manjih problema sa kašnjenjem aviona, stigao u Vašington, “gde je izazvao veliku pažnju medija”.

Blic, 20. 1. 1997. godine
“Već po dolasku dao je intervju za CBS, američku nacionalnu TV mrežu, koji je direktno prenošen.”
 
 
Posle policijske opsade zgrade TV, građani Kragujeva presekli su sve prilazne puteve gradu, a zatim je policija pretukla desetine demonstranata.

Blic, 20. 1. 1997. godine
“U Kragujevcu je 23. januara, između 14 i 17 časova, na sedam prilaza gradu, otpočela blokada preprečenim kamionima, traktorima i ostalim vozilima.”
 
*
 
Studentska akcija „Kordonom protiv kordona“ prerasla je u operaciju „Stajanjem do padanja“.

NIN, 24. 1 1997. godine
“Krajnje je vreme da popularna studentska parola: ‘Beograd je svet’, ustupi mesto aktuelnijoj: ‘Kolarčeva ulica je Beograd, a Beograd je svet’. I ne samo svet: Svi mi stanujemo u jednoj kući. To je Kolarčeva ulica. Ne idemo odavde dok god ne prođemo kuda smo naumili. Ima nas dovoljno da završimo ono što smo započeli. Beograd je svet i zato ostajemo u Kolarčevoj ulici’, obratio se svojim kolegama studentima Čedomir Jovanović, član Glavnog odbora Studentskog pokreta. Od tada je prošlo četiri dana. Verovatno će ovaj najsvežiji primer srbijanskog inaćenja potrajati. Nezgodno je kada inat krene na inat. A studentski inat nije bilo kakav inat.”

Tek u zoru 27. januara, pre prolaska svetosavske litije, kordoni su se povukli, a studenti krenuli u pobedonosnu šetnju.

*
 
Nastaviće se…