Bitka za Noleta

Naši nesportski heroji pali su u nepravedni i teški zasenak Vimbldonskog narodnog voznesenja, za Mladića koga ozgor u junačko teme bije dušmanski klima uređaj koga je briga, ili za Šešelja kome je i samome sad već dosta sopstvene izmotancije te sporoće suda, iz Haga nam se blagovratio drug pukovnik Šljivančanin, kaže da se tamo izljubio sa Antom Gotovinom koji je radi odlaska svog brata po oružju sišao sa bicikla u teretani, pa sličan se sličnom dopada, šta je još bilo, usred bahanalija povodom osvojenog turnira i prvog mesta na ATP listi eto ti Sedmog jula, nekada slavljenog kao Dan ustanka, danas običnog radnog dana u kome je Srbin udario na Srbina. „Utisak nedelje“ hrabro se uhvatio u koštac sa tom dosadnom natruhom partizanštine, dva mlada istoričara, jedan kratkodlaki, drugi dugodlaki, ožalili su kao naučni radnici i kao Srbi što je do ustanka uopšte i došlo, navode bogme primere, za osam meseci ubijena su 93 pripadnika Vermahta i mislim šezdeset sedam i po hiljada naših, u nedelju sam i ja shvatio: NOP nam se nije isplatio! Sedam dana kasnije vidim da Francuzi imaju čak i vojnu paradu povodom pada Bastilje, pa nije li tada Francuz udario na Francuza, zar nije rulja nasrnula na jednu od najstarijih i najčuvenijih/najčuvanijih državnih ustanova?!

https://youtube.com/watch?v=AVJh7rpQmF4%3Frel%3D0

Predsednik Tadić prema sopstvenom priznanju umalo nije umro pretkraj vimblodonskog turnira, u večeri kad se srpski narod ponovo rodio vladar priznade da bi radosno i smesta abdicirao u korist novog božanstva, makar nanovo osetio mrski ukus zbornice, da, kad bi božanstvo više od svega volelo da posećuje ekipu „Selo gori, a baba se češlja“, kad bi ga ushićivalo da vozi kombajn i da izjavljuje kako je žetva značajna naravno za žeteoce, ali i za našu privredu u celini. Na Vimbldonu je Tadić kao ordinarni fan bio u podređenom polozhenii naspram Vuka Jeremića, koji je predsednik Unije teniskih profesionalaca: kad je travel addict sebe upitao šta stanovništvo najviše voli osim Kosova, odgovor je glasio – Đokovića. Brže-bolje je isposlovao da ga porodica iako zaposlenog u Vladi postavi na čelo ove NVO: u borbi za Đokovićevu naklonost sakupio je više bodova nego Tadić te se našao u finalu gde će snagu odmeriti sa kompletnom televizijom B92.

Na redu su vesti iz privrede neraskidivo povezane sa žetvom.

Da bi vožnja gostima iz OEBS-a ostala u što prijatnijoj uspomeni Vlada Srbije je iz stalno odrešene kese odvadila neshvatljivih 321 hiljadu evra i kupila devetnaest automobila, podseća me na malog Jošku Broza kad je zloupotrebio dolazak gostiju da obari svinjsku glavu čuvanu za Božić, razume se da će bajna vozila kad odu gosti ostati domaćim velikašima, zaboravila si, oVlado, kako je u vreme komunizma, kad je ovde bio neki velelepni mislim bankarski skup, civilima koji su imali pristojna kola bilo omogućeno da pod komercijalnim uslovima voze strane goste po gradu, zašto ja ne bih u čistu škodu stavio jednog, dvojicu ili čak četvoricu oebsovaca da našu stvarnost upoznaju izbliza, a ja sa svoje strane ne bih ne znam koliko zacepio!

Mladen Obraz Obradović spreman je da oprosti svima koji su skretali sa našeg heteroseksualnog i pravoslavnog puta, samo treba da se pokaju i da se obrate „Obrazu“ za besplatne oproštajnice, Srpska radikalna stranka kao što joj samo ime kaže rasadnik je rekordera, blagoglagoljivi Krasić je sa govornice mudrovao jedanaest sati i četrdeset pet minuta a jedan drugi poslanik, kome prirodno ne znam ni ime niti kakve je vanjštine, ukupno je za ne znam ti koliko godina u skupštinskoj sali proveo manje od jednog sata!

Neugomonnyi, neodustajni SPO odbolovao je 7. juli i čitava njegova literarna sekcija otiruć još tople suze zbog udarca Srbina na Srbina piše saborno poslanicu Skupštini grada da budućem mostu preko Ade Čiča Draže časno ime dade.

Nemačku nagradu „Kvadriga“ nije dobio Novak Đoković nego Vladimir Putin, kad to dozna Vaclavu Havele on Nemcima sitnu knjigu piše, da se svoje nagrade odriče, verolomni Germani brže-bolje odustadoše od svečanog ili bilo kakvog uručenja, pa što ne pričekaste i vi i Havel: možda Putin po nagradu nikad ne bi ni došao, kao što nije svratio ni u Rektorat Beogradskog univerziteta gde ga je čekao počasni doktorat, fontom Miroslav izvezen na srpskom platnu.