Stručnost i integritet me kvalifikuju za funkciju poverenika

“I dalje verujem da stvar nije nameštena i da postoji mogućnost izbora koja uvažava stručnost i kvalifikacije. Nijedna vlast, od početka rada institucije Poverenika za informacije od javnog značaja nije bila blagonaklona prema nama, što govori da smo dobro radili svoj posao. Imam iskustvo sa brojnim međunarodnim, pre svega evropskim insititucijama, koje se bave ovim poslom i moram reći da se uvek promena na čelu institucije odražava i na njeno delovanje, ali što god da se dogodi na ovom konkursu, ja ostajem da radim u kancelariji Poverenika“.
Da li će izbor novog poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, biti povod za novu političku “bitku“  između vlasti i opozicije? Odgovor na ovo pitanje mogao bi uskoro da bude razjašnjen imajući u vidu da je konkurs, bar je tako najavio predsednik nadležnog skupštinskog odbora, trebalo da bude  zatvoren u utorak. Iako ih ima više, deluje da su glavnoj “igri“ dva kandidata. Sadašnji predsednik Prekršajnog suda u Beogradu, Milan Marinović, koga podržava nekoliko strukovnih udruženja i vladajuća SNS i Nevena Ružić koja je pomoćnica generalnog sekretara Službe poverenika, iza čije kandidature stoji oko 100 nevladinih organizacija i nekoliko poslaničkih grupa opozicije. U intervjuu za Istinomer Nevena Ružić, koja deset godina radi u kancelariji Poverenika, ocenjuje da uprkos broju organizacija koje podržavaju njenu kandidaturu “ona trku počinje da trči sa drugog stadiona“, jer vladajuća SNS podržava drugog kandidata, koji se bira u Skupštini Srbije. 
*
Foto: Privatna arhiva

Zašto uopšte ulazite u trku sa drugog stadiona?

Zato što mislim da je važno da se kandiduje neko ko misli da ispunjava uslove, bez obzira na sve. Mislim da je važno da raspravljamo o tome šta je bitno, da li je bitna stručnost, da li je bitno iskustvo i treba da imamo priliku da čujemo da postoje alternative. Na primer, osnovna zamerka kod javnih nabavki je ako imate samo jednog ponuđača, onda to govori da ostali znaju da je stvar nameštena. Ja verujem da stvar nije nameštena, ja verujem da postoji mogućnost i dalje nekog izbora, otuda i ja u toj trci.
Na osnovu kojih parametara verujete da stvar nije unapred određena imajući u vidu da vladajuća većina ima svog kandidata, ali imamo i isksutvo prethodnih izbora za dva slična organa, gde je na čelu jednog sada bivši član i donator SNS?
         
Izbor zaštitnika građana nije bio tako transparentan, izbor direktora Agencije za borbu protiv korupcije možda nije bio tako transparentan, ali možda je ovo neka situacija kada ćemo da ispravimo neke greške, uvek postoji ta mogućnost.
Kada kažete da ispravimo greške, ko da ih ispravi?
Vladajuća koalicija u Skupštini Srbije. Verujem u to jer je, između ostalog, u međuvremenu, taj način je i bio kritikovan u izveštajima Evropske komisije. Rečeno je da nije u redu da taj postupak bude netransparentan. Takođe je Evropska unija donela  strožija pravila u odnosu na zaštitu podataka o ličnosti i zahtevaju da na čelu tih organa dođu ljudi koji imaju veze upravo sa strukom,  baš iz oblasti zaštite podataka o ličnosti.

Pada mi na pamet poruka predsednice parlamenta, kada je bila pitana u vezi sa ovom temom, koja rekla cinično „poverenik ili poverenica nije nasledna funkcija“. Zar to nije jasna poruka?
Ona je tu objektivno u pravu, jer to stvarno nije nasledna funkcija, ali nisam ni ja rođak Rodoljuba Šabića, nismo mi ni u kakvoj rodbinskoj vezi, tako da se ja lično nisam našla prozvanom, iako je to možda bila poruka usmerena ka nekom ko bi se iz institucije kandidovao. Ne nalazim se u toj definiciji naslednika.
Pavle Dimitrijević iz organizacije Crta u nedavnom gostovanju na televiziji N1 govoreći o izboru poverenika, naveo je da to što posedujete bezbednosni sertifikat najvišeg stepena govori o tome da vam država, odnosno sistem veruje. U kontekstu ovog izbora i u kontekstu iskustva koje imamo sa izborima drugih čelnika nezavisnih i kontrolnih tela, da li imate utisak da je bitno to što vam sistem veruje ili je bitno to da vam vladajuća partija veruje?
Ne znam, ja sam čovek pravnik po struci. Ja više verujem u sisteme nego u neke prolazne stvari.
Ali živite u ovome?
Da, mislim da je bitno da vam sistem veruje, ali sa druge strane u ovom konkretnom slučaju malo se meša i sistem i politička stranka, zato što je taj sertifikat izdat 2017. godine, odnosno nakon 2012. godine, pa nije iz perioda da može biti osporovan, niti je izdat davno, on se periodično proverava.


Sertifikat je više metafora. Pitanje je da li je ovde važnije poverenje vladajuće partije od toga da vam sistem veruje?
Možda, možda. Nisam razmišljala na taj način, moguće. Za taj bezbednosni sertifikat samo mala ispravka – najviši stepen je državna tajna, to je imao samo poverenik i zamenici, strogo poverljivo je sertifikat koji ja imam što je takođe visoko.
U redu. Kada govorimo izboru poverenika, pozvaću se na bivšeg šefa ove institucije Rodoljuba Šabića, koji je prošle godine u intervjuu u “Vremenu“ rekao da živimo u redukovanom kontekstu gde je sve svedeno na bitku u političkoj areni. U kojoj meri je ovde pitanje izbora čelnika jedne nezavisne institucije svedeno na političku bitku, a ne na bitku za čelnika institucije koja se zasniva na kompetencijama i na profesionalizmu.
Ja privatno imam neki svoj stav i možda sad ovde nije bitan, ali u ovoj ovde stvari ja sam rešila da verujem da postoji taj sistem, da postoji sistem donošenja odluka na osnovu stručnosti, da ne bude samo da je to bitka. Ja ne poznajem život političkih stranaka, ne razumem da li bi se izbor jednog ili drugog kandidata shvatao kao uspeh ili poraz jedne ili druge strane, ili je reč o izboru koji bio na dobrobit svih pojedinaca.
 
Ali vi radite deset godina u instituciji koja je bila smeštana u političku arenu. Podsetiću da je poverenik optužen da ruši Vučića, da učestvuje u zaverama, i to pošto je na primer tražen podatak o rušenju u Hercegovačkoj. Dakle, ja ne govorim sada o vašem ličnom stavu nego o atmosferi u kojoj radite i živite.
Činjenica jeste da  je od 2012. godine to možda intenzivnije u odnosu na ranije, ali nikada nijedna vlast, nijedna vladajuća koalicija nije bila blagonaklona prema povereniku. Podsećam na sam početak kada je bio problem da se uspostavi institucija, da se izabere lice, da se predvide plate, da se daju prostorije, da se, kada se daju prostorije, ne daju adekvatne prostorije, ne daju se sredstva, ne daju se mogućnosti izmene kadrovskog plana kada je dobijena nova nadležnost… Mi u nizu tih recimo 15 godina možemo za svaku godinu da kažemo – e vidite na ove dopise kada smo tražili, recimo, od Ministarstva finansija za kadrovski plan mi nismo dobili tri puta odgovor na neko naše konkretno postavljeno pitanje i to je bilo od 2004, 2005, 2006,  pa sada do 2019. godine.

Pronašla sam da je u vreme vlade koju je vodio Vojislav Koštunica,  ministar pravde kritikovao poverenika koji ugrožava državnu bezbednost, pa je onda G17 ocenila da poverenik podriva ekonomsko-finansijski sistem zemlje, pa DS da je Šabić krivac za sve…
Ali to jeste jedan pokazatelj da vi radite posao kako treba kada vam stranke koje su u poziciji uvek nešto zameraju i uvek nešto nađu, to je prosto možda očekivano. Ali,  kada budu u opoziciji shvataju vrednost neke institucije i zato nam se dešavalo da, na primer, stranka koja je vrlo zdušno kritikovala rad organa ili konkretno poverenika, da posle kada postane opoziciona stranka, koristi se pravom pitanja za mišljenje u procesu usvajanja zakona i rasprave o zakonu na koje smo mi davali mišljenje, a nije usvojen.
Mislim da je bivši poverenik izneo podatak u javnosti da je najveći korisnik vaše kancelarije od svih ikada bila SNS kada je bila u opoziciji.
Da, da, u smislu podnošenja žalbi, to su one situacije kada su oni podnosili zahteve uredno. Čak mislim i da su najčešće koristili te formulare, da im niko nije odgovarao, ili ih je odbijao i da su oni koristili taj mehanizam.
A kako objašnjavate onda da kao vlast vode ozbiljne kampanje protiv kancelarije poverenika i to u parlamentu, u tabloidima, podsetiću na poslanika Martinovića koji je prednjačio u tome, sve do njegove tvrdnje da za poverenika treba da izabran neko ko je sušta suprotnost Šabiću.
 
Ja to objašnjavam logikom da mi često mislimo da su pravila lepa dokle god se ne odnose na nas i da je to neka naša mantra ne samo u političkom životu, nego čak i u svakodnevnom životu. Svako od nas zna nekog ko misli da su pravila u redu dokle god se ne primenjuju na njega.
*
Foto: Privatna arhiva

Da li to govori istovremeno i o tome da se nezavisne institucije, uključujući i Poverenika za informacije od javnog značaja, uprkos činjenici što deluje već 15 godina, i dalje tretiraju kao greška sistema, a ne njegov sastavni deo?

Ja bih volela da to baš nije tako, zato što bi to onda govorilo o nekoj anomaliji celog sistema, ali tačno je da se na nezavisne insititucije ne gleda blagonaklono, iako su nezavisni organi upravo produžena ruka Skupštine, oni su i napravljeni tako da Skupština može lakše da obavlja tu kontrolnu ulogu.
Mislite da ova Skupština obavlja kontrolnu ulogu?
Imajući u vidu koliko puta se razmatrao izveštaj poverenika, od nastanka institucija pa na dalje i šta se tim povodom činilo reklo bi se da ne, ali da li zbog toga treba prestati raditi nešto, opet bih rekla ne.
Skupština ne samo da nije redovno razmatrala izveštaja poverenika, već je kroz raspravu vodila kampanju protiv poverenika, znači protiv nekog ko treba da bude od koristi i pomoći?
Jeste. Nekoliko poslanika, uključujući i predsednicu Narodne skupštine komentarisali su plate i mislim da čak podatak koji su koristili, nije bio ni tačan ali, to je isto naša realnost. To je vaše prethodno pitanje da li verujete pravnom sistemu ili sve zavisi od političke stranke. Pa kada ja kažem pravni sistem, a naša realnost kaže da taj pravni sistem zavisi od političkih stranaka, onda se stalno vrtimo u krug, postavljajući pitanje  čemu se veruje. Mi volimo da živimo po nekim pravilima, po nečemu što smo učili u udžbenicima i knjigama, čemu smo težili, ali realnost nas osporava. Imamo primer, da u delu Beograda jedno celo naselje je stvarno upitno sa stanovišta upotrebnih i građevinskih dozvola, ali ono u realnosti postoji.
Kada pričamo o odnosu države prema insitituciji ili vlasti u toj državi (teško je razdvojiti), da li o tome može da govori i činjenica da tužilaštvo vodi postupke protiv poverenika zbog toga što ste po zahtevu novinara tražili biografiju postupajućeg tužioca u slučaju rušenja u Hercegovačkoj, ili podatake o imovini funkcionera ili biografije ljudi za koje sumnja da su vezani za ratne zločine. Da li je to, ipak, korak dalje u odnosu one napade koje smo pominjali iz vremena G17, DS-a ili DSS-a?
Republičko javno tužilaštvo to čini od početka. Od kada se ustanovilo da organ vlasti zapravo ne može da podnese tužbu Upravnom sudu protiv odluke poverenika, kada je poverenik usvojio žalbu, to je posledica upravnog postupka, prvostepeni organ je podređen drugostepenom i tako dalje. Da li je dobro da se to radi ja bih rekla iz ugla pravnika da je uvek dobro kada god neko smatra da je javni interes možda oštećen. Ali, kada se pogledaju podaci da li se tako postupa prema svim organima, ono mogu da nam kažu puno , ali mogu i da nas navedu na pogrešna trag.

Šta tačno govore podaci?
Broj žalbi, na primer, može da nam kaže da se puno postupa ili može da nam kaže da poverenik u svojim odlukama šteti javnom interesu i zato javni tužilac mora da reaguje. Ali šta je drugi parametar koji treba uzeti u obzir – da li to republički javni tužilac radi u odnosu na druge organe u odnosu na one koje isto imaju ingerenciju da osporavaju odluku pred Upravnim sudom, u cilju zaštite javnog interesa? A onda se  ispostavlja da se to u odnosu na druge organe ne koristi. 
Ali zanimljivi su ovi slučajevi. Zašto, na primer, javnost ne može da zna biografiju nekog postupajućeg tužioca u nekom slučaju?
E sad kada se uzme taj slučaj šta je sad pored toga tu važno? Važno je da, na primer, neke druge biografije drugih tužilaca stoje na sajtu i onda to govori o oprečnosti u postupanju i onda stvarno postavite pitanje da li je ovo stvar vršenja pritiska, da li je ovo stvar nepoštovanja institucije, ili je stvar zaista nečijeg ubeđenja.

Šta vi mislite?
Ja mislim da može da ima mešavine svega. Nije svaki slučaj isti. Nekad se stvarno desi da je u pitanju sumnja, da je bitno zaštititi javni interes i to bi bilo krajnje legitimno. Negde, kao u ovom slučaju biografije kao što ste vi rekli je stvar situacije i neke možda ideje da se nešto zaštiti.
Ali zar o atmosferi u kojoj rade mediji i vi kao institucija ne govore dovoljno ti podaci, pa i onaj da se ne može doći do radnog staža predsednika koji je biran an neposrednim izborima?
U tom konkretnom slučaju republički javni tužilac nije podneo tužbu protiv poverenika nego nije postupljeno po rešenju poverenika što jeste sporno.

Hoću da kažem da sama činjenica da javnost ne može da sazna radni staž za funkcionera za koga su ljudi…
…to jeste sporno, to je opet deo naše realnosti šta raditi tim povodom – da li insistirati na izvršenju zakona što mi i činimo? Taj mehanizam propisuje da to vrši vlada. Vlada za svih ovih 15 godina nijednom nije pokrenula mehanizam izvršenja rešenja poverenika. Što isto govori o tom odnosu koji postoji u kontinuitetu. 
Kakav je vaš utisak kada govorimo o ovoj vlasti i njenom odnosu prema nezavisnim insitucijama? Imate li utisak da se sada primenjuje neka nova logika delovanja da se, i izborom čelnih ljudi u institucijama, njihovo delovanje nekako svede, da se “oteraju u ilegalu“?
Važna je razlika između ovih nezavisnih organa, to je isto jako važno. Važna je njihova nadležnost. Na primer, mandat i delovanje Zaštitnika građana ili Agencije za borbu protiv korupcije je, nekako i u domenu političke zrelosti. Oni usvajaju preporuke, mislim na Zaštitnika građana kao instituciju, a ne neke odluke koje je moguće sprovesti u nekom postupku. Dakle, njihovo delovanje je pitanje i političke zrelosti društva da prihvati preporuke, dok je poverenik dosta ograničen u svojoj nadležnosti. Naše odluke, odnosno odluke poverenika su jako pravne i samim tim obavezujuće. One su istovremeno i jako ograničene na oblasti slobodnog pristupa informacijama i zaštiti podataka o ličnosti, to je eksplicitno uređen postupak i nema tu nikakvog iskakanja. Poverenik mora da postupi po svakoj žalbi. Na primer, kada je zaštitniku građana istekao mandat po izboru novog, mada su oni imali u međuvremenu fazu kada je postojalo lice koje je vršilo dužnost zaštitnika, oni su imali nagli pad predmeta kojima su im se obraćali. Mi to nismo imali zato što su žalbe i dalje bile u toku. Mi smo očekivali da ćemo imati.

Ali ja govorim o ulozi u društvu. Recimo, pre neki dan je izboden dečko jer je nosio majicu sa natpisom da je antifašista. To je, složićete se i pitanje kršenja prava građana. I zbog političkog delovanja, nema ombudsmana. Zato pitam da li je logika vlasti  da  izborom čelnih ljudi zapravo tu instituciju na neki način stavi u jednu vrstu mirovanja?
Pre ne bih odgovorila. Ne znam kako bih odgovorila na to pitanje, ne znam ni da li jeste logika, ili koja je logika ako postoji logika tu.
Šta je mera uspeha institucije Poverenika? To što ima 40 puta više zahteva od nastanka, ili veća potreba građana i javnosti da saznaju, ili broj rešenih predmeta?
Ima više mera uspeha. Prva jeste da nas građani prepoznaju, potom i udruženja građana i političke stranke, naročito kada su opozicija. Prepoznaju nas kao instrument i važan  mehanizam u zaštiti prava na pristup informacijama. Druga mera uspeha jeste proaktivna osnova, što se vidi i na našem sajtu iz ugla slobodnog pristupa. Iz ugla zaštite podataka o ličnosti bilo bi iznenađujuće da se u skupštinskoj proceduri pojavi neki zakon koji nije prošao kroz našu kancelariju i da je dato mišljenje poverenika. Druga je stvar statistika, a i kvalitet te statistike – da li su mišljenja prihvaćena ili nisu prihvaćena. Na primer, i u situacijama zategnutih odnosa, antagonizma prema povereniku, ministarstva su uredno slala nacrte zakona, mišljenja, sastajali se sa nama, imali izmene i dopune, u zavisnosti od zakona, tako da je to isto opet neka mera uspeha, govorimo više o zaštiti podataka o ličnosti.
Ako govorimo o saradnji sa drugim nezavisnim insititucijama, na primer sa Zaštitnikom građana, mislim da je bivši poverenik govorio o tome da je ta saradnja sa njim prestala, a ranije je ona bila vrlo vidljiva u javnosti.
Pa da, ne postoji.

Kako to objašnjavate, da li je to prirodno ili neprirodno stanje?
Ne znam. Ne znam zašto je prestala.
Šta je dalje procedura u izboru? Imamo kandidature, izbačen je kriterijum koji je bio isprva predočen, da osoba koja se kandiduje ne može biti zaposlena u tom trenutku u nekom državnom organu, što bi vas diskvalifikovalo zapravo. Da li je to bila namera?
To je, zapravo prepisana ta zakonska odredba. Mislim da je to stvar zakonske odredbe kao takve.
*
Foto: Privatna arhiva

U danu kada snimamo ovaj razgovor trebalo bi, tako je bar najavio predsednik nadležnog skupštinskog odbora, da se zatvari konkurs. Šta se dalje dešava  u procesnom smislu?

To bih i ja volela da znam, ako ni zbog čega drugog onda zbog planiranja sopstvenog vremena. U tom pozivu piše da će odbor obaviti razgovore, a kada, to ne znamo, ne znamo da li se te kandidature nakon toga razmatraju, da li odbor zaseda pa razmatra svaku kandidaturu pojedinačno ili u celosti, da li donosi odluku da pozove sve kandidate ili samo neke, da li će taj razgovor da bude sniman i dostupan javnosti na neki način ili neće i da li će onda oni posle utvrditi i kada će utvrditi predlog pošto odbor predlaže kandidata ili kandidate, a Narodna skupština apsolutnom većinom bira. Ima puno nekih nepoznanica u tom procesu kako to zapravo izgleda i koje je vremensko trajanje da li je vremenski ograničen takođe isto je nepoznato.
Zanimljivo je i da šest meseci nemamo otvoren konkurs, a da onda posle izveštaja o napretku promptno se to sve pokrene.
I taj rok od sedam dana koji je bio dat, samo pet radnih dana da prikupite sva dokumenta, koja su potrebna, nije jednostavno, barem meni nije bilo jednostavno da sakupim.
I Šabić i Saša Janković su bili uvučeni u političku arenu samim tim što su protiv njih vođene kampanje u Skupštini, što su vladajuće stranke i njihovi sateliti u tabloidima vodili kampanje, što su bili smešteni u kontekst podržavalaca opozicije, iako nisu bili deo opozicije, nego su radili svoj posao. Dakle, da li ste svesni u šta ulazite, ukoliko biste bili izabrani?
Mislim da sam delimično svesna. Mislim da razmere toga niko ne može da sagleda. Ne znam da li sam svesna šta sve to podrazumeva. Onaj deo koji mogu da anticipiram mi deluje podnošljiv prosto zato što moja biografija u tom smislu nije nešto politički zanimljiva. Ja nemam članstvo u nekim strankama, nemam preferenci prema jednoj ili drugoj političkoj stranci, u tom delu ja to nemam. Ono što mene kvalifikuje u tome je upravo ta neka vrsta stručnosti i taj integritet, ta odsečenost od bilo koje stranke. Udruženja građana i ja smo imali pripremljena dva paketa dokumentacije potrebne za kandidaturu  i koja god stranka da je pozvala da je mislila da je trebalo da me predloži, ja bih im to dostavila. 
Da li je bitno, po vašem mišljenju, ko je čelnik ove institucije,  ili bi ona funkcionisala na isti način bez obzira ko bude izabran? 
Ja imam luksuz da već nekoliko godina sarađujem sa brojnim organima za zaštitu podataka o ličnosti i slobodnog pristupa širom sveta, a pogotovu Evrope i vidim promene kad god dođe neka nova osoba i to zavisi dosta od čoveka, ali možda ne u političkom smislu, o čemu govorimo sada, nego u aktivnostima. Koliko će pažnje biti dato pravima, obukama ili kakvi će biti materijali, koje će sve slučajeve da istražuju. U tom smislu zaista se vidi uvek promena kada neko nov dođe, pa i u smislu da li čovek ima ideje ili nema ideje, to su neke osnovne stvari,koje se neminovno reflektuju na rad organa. Ono što je kod nas dodatno sporno je što pored svega toga, ima razmišljanja o političkoj većini ili manjini, pa to sada dodatno otežava. To je izazov za onog ko se bavi strukom da možda i ne može nekad da sagleda zbog čega se dešava opiranje ovoj ili onoj zdravorazumskoj ideji. 
Ali vi svakako ostaje da radite ovde šta god da se dogodi na tom konkursu?
Šta god da se dogodi na konkursu, samom konkursu da, ostajem.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva