Oprosti mu, pape

Gotovo u isto vreme skinuta je ljaga sa španskog krastavca, sa srpskog naroda i sa Alojzija Stepinca: institut u Hamburgu ustanovio je i priznao da španski krastavac, čija je potrošnja pala na najniže grane (ako tako može da se kaže), nije kriv za epidemiju u Nemačkoj; predsednik Tadić je hapšenje Mladića shvatio kao vanish koji sa roda serbskago skida svaku moguću fleku, a Sveti otac se na grobu blaženoga Alojzija raspričao o njegovoj krasnoj prirodi i primernom vladanju u vreme NDH: Blaženi uopšte nije ljubio naciste toliko koliko mu se gdegde pripisuje, a komunizam je baš mrzio, što na vatikanskoj lestvici vrednota stoji očito visoko – oprosti mu, pape, naše grube riči… Velikohrvati su očekivali da papa vlastoručno skine ljagu sa stožera hrvatske vojske (kao što je hapšenje Mladića opralo i preporodilo svakog Srbina, iako general nije lično mogao da izvede sva nepočinstva koja mu se stavljaju na teret), prenebregli su, sirotani, da Vatikan nikad ne žuri, pa pre petnaestak godina izvinio se tek Galileju, sad je pohvaljen tek Blaženko iz Drugog svetskog rata – današnji veterani moraće da čekaju nekog budućeg papu! Pa opet, ako je u Hrvatskoj visoki gost koga možda i razočarao, jer je pored Domovinskog rata prošao kao pored turskog groblja, nama se ovde zamerio i zapečatio ionako zapečaćenu sudbinu sviju papa – neće biti pozvan na proslavu godišnjice Milanskog edikta! Možda i inače ne bi bio pozvan, sad je persona non grata i po!

Naši studenti, tak veli studija u kojoj su bili zamorčad, najviše veruju Sprskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj vojsci, a većina sanja da se što pre iseli iz matice! Pa kome ćete u rasejanju moći toliko da verujete, i šta je to što crkvi i vojsci toliko verujete, šta vam te dve ustanove uopšte govore i šta vam daju te pridobijaju toliko vaša mlada srca?

Ivica Dačić donedavno je vodio svoju karijeru promišljeno pa i mudro, gotovo kao da ga ja savetujem, iznebuha predlaže da Tirana i Beograd uz pomoć mešovite ekipe geometara podele Kosovo između sebe! Kaže da samostalnost nije krajnji cilj Kosova, nego pripajanje matici, pa domeće: kad bi Republika Srpska referendumom istupila iz BiH ona bi se smesta sjedinila sa Srbijom, e, pa ja se ne slažem! Kad se raspala Jugoslavija Crnogorci su imali referendum, nastala je SRJ o kojoj ja nisam ništa pitan! Onda su nam Crnogorci izdejstvovali nezavisnost jer su nas referendumom napustili, i sad mi samo još fale dodikovci, da nas i oni anektiraju, a mene opet niko ništa da ne pita! Možda su to kod ministra natruhe slobizma, pokreta u kojem je bio portparol a gde se podrazumevalo da za državu nema veće radosti nego kad se proširi! Možda i nema, ali za mene kao građanina spajanje sa Republikom Srpskom je ne-prih-vat-lji-vo, predlažem da se svi izjasnimo, pa ako nemam nijednog istomišljenika, šta ću, pognuću glavu pred iskazatom voljom većine!

Ministar zdravlja i predsednica Skupštine pregledali su generala Mladića dovevši svoje kolege iz zatvorske ambulante u nelagodan a sve druge zatvorenike u neravnopravan položaj. Međutim je na njih susret sa velikanom ostavio tako snažan i lep utisak da sada Ministarstvo zdravlja mozga koliko bu lekarsku ekipu poslalo u Sheveningden da tamo naši leče naše, predložio sam (pogledaj slobodno „Djevojku iz moga kraja“ na sajtu Peščanika) da pošaljemo tamo i vodeće kuvare, da barem godinu dana osuđenici jedu srpsku hranu, da se u više navrata godišnje tamo snima Žikina šarenica…

Nakon delotvorne traktorske blokade vojvođanskih džada i mostova, gde su veleposednici iskamčili šta su naumili, ministar poljoprivrede drug Šane izjavio je uz nos činjenicama da „Vlada nije popustila“, Milorad Dodik pobedio je sarajevske vezire i međunarodne dahije tako što je odustao od referenduma, a čitav „Utisak nedelje“ potrošio je razmećući se kako ima on Službeni list, knjigu nad knjigama! Što radnici Sl. lista kao najsvesniji deo radničke klase tamo odštampaju stupa odmah na snagu, što Službeni list ne odštampa ne postoji i neće nikad ni postojati: da je predstavnik međunarodne zajednice Dodika i smenio, Služb. list to ne bi štampao i ta odluka bila bi neslužbeno mrtovorođenče!

Za razliku od Šaneta i Milorada bekrije Novak Đoković nije svoj meč sa Federerom shvatio kao pobedu. Čovek i kad padne – odmori se, mora da mu je prošlo kroz glavu, toliko su ga novinari obogotvorili, toliko su puta u poslednjih pola godine ponovili „prvi teniser sveta“, iako to nije bio, ni po broju tekućih poena na listi, ni po broju osvojenih vrhunskih turnira, da je poraz od Federera došao kao melem i kao predah neophodan da se igrač resetuje: da nastavi treninge i takmičenja kao ljudsko biće.