I Kosovo i Evropa, i delije i grobari!

Predsednik Tadić posetio je „Crvenu zvezdu“ na dvadesetogodišnjicu njenog trijumfa u Bariju, nesuđeni svetioničar tamo je priznao da se okušao i kao fudbaler, navija za „Partizan“, ali se raduje „Zvezdinim“ uspesima kojih doduše već dugo nema (a neće ih još duže ni biti); u ekumenskoj ekstazi predsedniku se otelo da bi bio najsrećniji kad bi se na vrhu našeg kakvog god prvenstva pravično svake godine smenjivali „Partizan“ i „Crvena Zvezda“. I Kosovo i Evropa, i delije i grobari, čovek ne shvata da kao šef države ne sme javno da favorizuje dva prestonička tima!

Ili je ideju o dvopartijskom sistemu primenio na sport i lično odredio koje će dve partije vladati fudbalom?! Kako to na to gledaju klubovi rasuti po regionima gde će na utakmicu doći jedino Mlađan Dinkić, regionalna majka, rege-mati? Kako ova vizija pada igračima, upravi i navijačima „Vojvodine“ koji još vidaju rane iz finala našeg kupa?! Taj kup je pravni naslednik Kupa Maršala Tita i upravo bi Boris Tadić trebalo da pobedniku uručuje pehar iako nema tako visok vojnički čin i kup ne nosi njegovo ime! Predsednika je možda stigao umor, bio je na službenoj terevenci do tri, a već u šest su ga probudili da rukovodi akcijom hapšenja našeg najslavnijeg begunca koji je sa pokojnim Bin Ladenom delio prvo mesto; čarobni recept koji je pre dve nedelje dao policajcima možda bi trebalo da bude ugraviran u svaku policijsku značku: „Znate, osobe se ponekad kriju na mestima gde mislite da se one ne kriju“. Upravo i doslovno to se desilo sa generalom Mladićem, krio se na mestu gde smo mislili da se ne krije, kod rođaka i prezimenjaka koji ima višak stambenog prostora, tu je patrola upala oko šest izjutra, general je po vojničkom običaju bio budan još od pet, imao je dva pištolja sa čistim cevima i podmazana, spremna beše i džebana, ali nije imao srca da pripuca u uniformisanu Sprčad (premda mi ne znamo ko ga je zapravo hapsio: možda je baš komandir bio pola Mađar, pola ustaša, štono rekoše grobari na prekinutoj utakmici sa „Vojvodinom“).

Uglavnom se igra skrivalice iznenada završila, begunac je uhapšen besplatno i bešumno, udovištvo građanke Bose koja je muža zvanično proglasila mrtvim naglo je prekinuto, general je prvog dana na saslušanju zamuckivao, ali je već narednog dana odsečno zatražio da se njegovima isplate njegove đeneralske penzije, taj razboriti zahtev verovatno je pridoneo da ga naše tužilaštvo oceni sposobnim da prati suđenje koje mu ne gine; time što je pogazio reč i živ se predao general je doveo u neprijatnu situaciju vođe naših voljenih partija, Vučić je preko punačkih usana prevalio da Mladića isporučit moramo, ali da se niko od novih radikala neće nasmešiti ni zapevati narednih šest nedelja, Velja Ilić dovitljiv kako ga je bog stvorio doveo je u pitanje verodostojnost vesti o hapšenju i sam identitet osobe sa plavim žaketom i teget kačketom, staroradikali teraju po svome i oštre se da na ulicama iskažu svoje rodoljublje, ponositost i nesalomljivost, ali je šampion ipak Koštunica, on ostolbenelel, napola se skamenio, napola odrvenio postavši podesan samo za duborez gde fontom „Miroslav“ piše „čuvajte Ustav!“ Ožalošćeniji je nego radikali i ne može reč da izusti! Ili je ostatak života posvetio odbrani vlastite nevinosti o kojoj tako potresno govori peticija rođena iz duha muzike i tragedije u besmrtnoj SANU: kod onih koji su i sami progonjeni ume da se javi saosećajnost naspram drugih izuzetnika tj. žrtava ostrakizma, ali se desi i suprotno: i sam u procepu čovek naprasno izgubi volju da žali drugoga. Koštunicu bi iz obamrlosti trgla jedino vest da je mali Borko izvojevao podelu Kosova, ali takvu da je nama pripalo 98%, a Albancima 2%, pri čemu su neprijatelju zapale sve neke gudure i karaule na granici sa Makedonijom.