Zatvorsko pismo Vuka Draškovića (10. deo)

Tokom svojih zatvorskih dana Vuk Drašković je napisao žalbu Veću okružnog suda u Beogradu povodom rešenja o pritvoru. Tekst tog pisma objavljen je krajem marta 1991. u "Večernjim novostima". Na to pismo se, nakon skoro dve decenije, pozvao Radmilo Bogdanović kada je odgovarao na novinarsku konstataciju da ga "svakog devetog marta, Vuk Drašković razvlači po novinama".  

NIN, 18. 3. 2010. godine
'Da, svake godine povodom 9. marta, Vuk Drašković me pominje u medijima. On je uhapšen kada je ušao sa nekoliko demonstranata u Skupštinu Srbije. Uhapsio ga je Jovica Stanišić, a pušten je posle tri dana. Prema njemu nije nikakva sila primenjena, a pušten je zato što su prestali razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru. Nije više bilo nikakvih nereda i okupljanja na ulicama Beograda. Boraveći u pritvoru Vuk je napisao jedno pokajničko pismo u kome se kaje što je došlo do nereda i što je pala krv i da razmišlja da se više ne bavi politikom. To Vukovo pismo još čuvam, a on, ovih dana, čujem ponovo kreće da se ozbiljno bavi politikom.'
Na to mu je Drašković odgovorio:
Press, 21. 3. 2010. godine
'Pokajničko pismo? Nisam, valjda, morao da budem oduševljen zbog smrti jednog mladića i jednog policajca, bez obzira na to što ih je ubila policija. I tada i danas, ljudski život je za mene bio vrhunska vrednost. U zatvoru sam patio zbog tih pogibija i to nikada nisam krio. O tome pišem i u knjizi 'Meta'.'
Evo šta je lider SPO napisao tom prilikom: Žalba Vuka Draškovića Veću okružnog suda u Beogradu povodom rešanja o pritvoru „Ne postoji nikakva bojazan da bih puštanjem iz pritvora, pozivao na bilo kakve demonstracije i slično. Posle prosute srpske krvi, iako za to nisam kriv, ja se moram duboko zamisliti i, verovatno, odustati od bavljenja bilo kakvim političkim radom bude li, dok sam u pritvoru, ili kasnije, ma kakvih nemira, mogu jedino i hoću uvek preklinjati Srbe, da ne idu jedni na druge.“

Vuk Drašković, lider SPO, ovim rečima završio je 10. marta tekst svoje žalbe Veću okružnog suda u Beogradu, povodom rešenja kojim je 9. marta pritvoren. „Rešenjem o pritvoru MUP Srbije, od 9. 3. 1991. godine“, piše Drašković, „osumnjičen sam za krivično delo iz člana 216 stav 2 KZ Srbije (pozivanje na otpor) i krivično delo 230 stav 2 (učestvovanje u skupini koja vrši nasilje). Ni jedno od ovih krivičnih dela koja mi se stavljaju na teret ne stoje. U Rešenju o pritvoru piše da sam ta dela navodno, počinio 9. marta 1991. u Beogradu između 12.00 i 14.00 časova. Ne precizira se ni mesto, ni način, odnosno sam čin dela kojega sam lično počinio.“

„Ja sam 9. marta, oko 10,30 časova stigao u prostorije Srpskog pokreta obnove (SPO) čiji sam predsednik, odakle je trebalo da u 11.30 odem do hotela ‘Mažestik’, gde je trebalo da se sastanem sa prvacima ostalih opozicionih stranaka koje su učestvovale u mirnim demonstracijama, bar je trebalo, planirano bilo da one budu mirne. Nažalost, u odlasku do ‘Mažestika’ bio sam sprečen, nasilno, od jakih snaga policije. Za duže od dva sata, koliko je blokada prostorija SPO trajala, stizali su u stranku uznemirujući izveštaji da su desetine grupa građana blokirane na isti način i da svuda počinju koškanja iэmeđu naroda i policije. U takvoj situaciji zamolio sam predstavnika policije (bio je u civilu i sa toki-vokijem) da policija uputi sve demonstrante prema Džordža Vašingtona ulici, odakle bih ih ja lično poveo prema Ušću gde je miting bio dozvoljen. Video sam ogromnu policijsku silu u Beogradu i želeo sam da sprečim sukobe.“

Na trgu – užas

„Nažalost, nešto oko 12.30, možda i kasnije do Džordža Bašingtona je stigla vest da su demonstranti probili kordon na Trgu Republike i da je tačno – užas. Da ima mnogo povređenih i da je neko i poginuo. Demonstranti ispred prostorija SPO probili su tada kordon i tu, ali tako da niko povređen nije bio i ja sam na Trg republike stigao koji minut pre ili posle 13.00 časova. Zatekao sam tragove žestokog okršaja i oko 100.000 ljudi. Popeo sam se na spomenik knezu Mihailu i oko pola sata samo ćutao, jer ozvučenja nije bilo, a i na Trgu je vladao relativan mir. Iza toga sam prešao u zgradu (na balkon) Narodnog pozorišta – gde nam je obezbeđeno ozvučenje. Tada sam demonstrantima pročitao naše zahteve (zahteve SPO i još deset opozicionih stranaka) upućene Skupštini Srbije (kao osnivaču TV Beograd) i TV Beograd. Rekao sam da mi nemamo nikakvih zahteva prema niti jednom organu vlasti, već isključivo protiv laži na beogradskoj TV i da tražimo samo ostavku pet u narodu omraženih urednika i novinara (Dušana Mitevića, Sergeja Šestakova, Predraga Vitasa, Ivana Kriveca i Slavka Budihne) zbog kojih se, od juna prošle godine u Beogradu održavaju demonstracije, ali neko ne da da oni odu. Poseban razlog za ozlojeđenost protiv uređivačkog štaba TV Beograd imali smo SPO i ja kao predsednik stranke. To zbog toga što smo u TV komentaru od 16. februara 1991. nazvani „saradnicima proustaške i profašističke Hrvatske“, a ja – plaćenikom Tuđmana. Tražili smo da TV Beograd objavi demanti. Odbili su. Podneli smo tužbu sudu. Uzalud. Tada smo zakazali demonstracije. Mirne. Samo mirne. Ja sam i na konferencijama za štampu isticao da nikom ne pada na pamet da fizički osvaja TV Beograd, već da prisustvom velikog broja demonstranata (TV gledalaca, uostalom) prisilimo spomenutu petoricu da podnesu ostavke. Dakle, na sve to podsetio sam demonstrante na Trgu i ponovio našu odlučnost da ćemo – osloboditi TV Beograd od mraka. Rekao sam: sve je u rukama predsednika Republike: na njemu je da odluči hoće li i dalje braniti pet loših i omrznutih novinara ili će rizikovati sukobe i nesreću u Beoradu. Rekao sam: Neka nam ovog časa jave da su podneli ostavke i mi sa ovog trga nikud ne idemo. Demonstracije ćemo pretvoriti, u tom slučaju, u Sabor svesrpskog jedinstva i pomoći ugroženim Srbima, ma gde da su ugroženi. Zato sam zamolio masu da propusti Srbe iz Pakraca da se probiju do zgrade Narodnog pozorišta. Ali… na nesreću, policija je preduzela juriš cisternama sa vodenim topovima, bacila je suzavac. Nalet na narod koji je bio apsolutno miran, bio je – brutalan, strašan. Potresen svim tim viknuo sam: ‘Juriš, juriš, preotmite opremu, branite se’. Rekao sam to i rekao bih to uvek , u sličnoj prilici. Ali zar je to i tako pozivanje na otpor, na odbranu od smrti, kažnjivo? Sva krivična prava sveta poznaju metod nužne odbrane, pozivao sam na nužnu odbranu.

Spasao milicionera

U jednom trenutku, policija je brutalno nasrnula na gomilu demonstranata na Andrićevom vencu (valjda se tako zove). U kontra jurišu, demonstranti su ih potisnuli i, sa prozora Skupštine Srbije, opazio sam da jedan milicioner nije uspeo da se povuče i da ga masa gura u neku sklonjenu kapiju. Sa megafonom u ruci, istrčao sam napolje, galameći narodu da se skloni i probio se do te kapije. Neki momci su se upravo spremali da tog milicionara napadnu gvozdenim motkama. On je drhtao. Prišao sam, zagrlio ga, izveo među narod, popeo se s njim na jednu žardinjeru, i da vidi narod, zagrlio ga i poljubio. Sproveo sam ga u Skupštinu Srbije.## Saslušajte, sudije moje, tonski snimak događaja celog pa ćete čuti da sam pre tog napada milicije demonstrantima govorio: prema milicionerima se odnosite kao prema braći, jer oni jesu naša braća. Milicionarima sam govorio: ne slušajte one koji hoće da naprave srpsku kasapnicu zbog petorice lažova na beogradskoj TV. Čućete kako sam govorio: milicionerima koji su ostali odsečeni od glavnine, ne sme faliti ni dlaka sa glave. Čućete kako sam, videvši da iracionalne strasti počinju da vladaju masom i da napadaju na jedan trolejbus GSP, lomeći stakla na njemu, zapomagao: ‘Ne, ne, to je naša imovina, to je srpsko’. Da bismo smirili strasti opozicioni pravci su se dogovorili da narod pokrenemo prema Skupštini Srbije obećavši da ćemo zahteve uručiti nadležnim. Ovo smo učinili iz dva razloga:  1. Da razblažimo uspaljenost naroda odlučnog da ide na TV Beograd.  2. U nadi da će u Skupštini biti razumnih ljudi da, ako išta drugo, zamole onu petoricu sa televizije da podnesu ostavke i da time demontracije budu okončane.  3. Konačno, ovaj ‘scenario’ ugovorili smo predsednik poslanika SPO Slobodan Rakitić i ja 7. marta sa predsednikom Skupštine Srbije g. Unkovićem i generalnim sekretarom Skupštine g. Vladetom Popovićem. Nažalost, u Skupštini sem g. Vladete Popovića nikog iz vlade nije bilo. Predsednik vlade je rekao da dolazi u Skupštinu, čak su i svi novinаri ušli u salu za razgovore, ali se on, niti iko, nije pojavljivao. U takvoj situaciji histerija u narodu je narastala poput lavine. Pošto ozvučenja nije bilo, a megafoni su bili suviše slabi, moje višečasovno zapomaganje – kada sam izgubio i moć govora – da se ništa ne sme lomiti, da svi sednu na ulicu, da sednu i time otklone svaki povod za provokatore sa obe strane – bilo je bezuspešno. Poslednjim naporom, već prepuklih glasnih žica, poslužio sam se prevarom. Objavio sam da je Skupština Srbije usvojila sve naše zahteve (a nije) i da očekujemo da svakog trena predsednik Republike ili predsednik Vlade nalože onoj petorici sa TV Beograd da podnesu ostavke. To je demonstrante smirilo, ali ne zadugo. Kako predsednik Vlade nije stizao u Skupštinu, a kako je već padala noć, a ozvučenja nije bilo, time su moje manevarske mogućnosti bile iscrpene. Predlog narodu da jedna delegacija pokuša ući u zgradu TV Beograd – narod je odbio zvižducima i psovkama. Već slomljen, izgubio sam svest, pa je u Skupštinu Srbije stigla i kardiološka ekipa da mi ukaže pomoć. Ukratko koliko mi snaga i mogućnosti u ovakvim uslovima kada pišem pored otvorenog klozeta i na kolenu, u samici nedostojnoj životinji, pokušah da vam, sudije, ispričam kako je bilo. Pričao sam duže, nego što je možda, i trebalo jer me Rešenje tereti za dela između 12.00 i 14.00 časova.

Nisam „srpski Špegelj“

„Ni navodi da sam učestvovao u skupini ‘koja vrši nasilje’ ne stoji. Nisam, lično, počinio nikakvo nasilje. Jedino sam apelovao, preklinjao da nasilja ne bude, da niko ništa ne lomi, da se zbratime demonstranti i milicija. Sumnja da bih ponovio krivična dela, koja nisam inače počinio, je besmislena. Na osnovu svega MUP Srbije, tvrdi da bih ja bio nedostupan organima gonjenja, da nisam u pritvoru? Ko to hoće da od mene stvori ‘srpskog Špegelja’?

Bivši čovek

SUDIJE! Taj 9. mart je najteži dan u mom dosadašnjem životu. Ja sam, od juče, bivši čovek. Ja se Bogu molim da mi podari snage i pameti da u svojim budućim knjigama izmolim oproštaj za greh što, juče, kako sam bio i naumio, ne odem pred TV Beograd i tu se – ubijem. I učinio bih to, da me nije bilo strah od haosa od užasa naroda koji tu moju žrtvu slobodi javne reči u Srbiji ne bi razumeo.

Ja nemam nameru da ikud bežim, sem u – tišinu. U tugu. U nemi bol što je 9. marta potekla krv i, što je naročito neprebolno, šte je Srbin ubio Srbina, odnosno što su Srbi, još neopamećeni, digli ruke jedni na druge. Moja savest je, donekle, umirena saznanjem da sam, juče, 9. marta, umnogome stišavao strasti zla na obe strane i na užas bio bez te moje pomoći bukvalno nepredvidiv. Patim što odavde, zatečen, bolestan, nisam u prilici da izjavim saučešće porodicama poginulih – i milicionara i demonstranta. Zatvor nije kazna, kazna se doživljava u duši. Juče je, ako dobro razmislimo, kažnjena Srbija, cela: krenula je na sebe. Ko je naoružao srpsku policiju i ko je izdao naređenje da padne krv zbog pet omraženih TV novinara, odnosno njihovih fotelja. Da li je taj, da li su ti u pritvoru? Ko je juče oduzeo tri ozvučenja Srpskog pokreta obnove? Da su mi mikrofoni bili dostupni i da mi je bilo omogućeno da u 11.00 časova stignem do ‘Mažestika’ garantujem da juriša demonstranata na trg ne bi bilo i da juče ne bi pala ni jedna žrtva. Isti režiseri jučerašnje nesreće spremili su bili sličnu srpsko – srpsku kasapnicu i septembra 1990. na Kosovu Polju. Ali, tada sam imao ozvučenje pa sam stigao između dve strane i pristao da budem kamenovan. Kamen sa kojim su me pogađali ja sam ljubio, a članstvo SPO molio da udarce braće trpi skrštenih ruku i na kolenima. I poslušali su me. Poslušali bi me, garantujem, i juče – samo da policija nije oduzela ozvučenje i da je članstvo SPO moglo da me čuje. Sumnjam, ogromno sumnjam, da su momci SPO juče lomili i rušili. I svima je, pre demonstracija, bila dostavljena naredba da – ni travka ne sme biti zgažena. Juče su, verujem, najveće zlo među demonstrantima činili – neki koji su to po zadatku režisera nesreće činili. To će se, uveren sam, i dokazati. I još nešto. Pisac sam, jedini pisac genocida nad srpskim narodom. Svaka časna vlast maknula bi sa TV ekrana ljude koji su Vuka Draškovića, posle svega što sam propatio da bih svetu ispričao istinu o ustaškom bezumlju nazvali – ustaškim plaćeničkim saradnikom! Zbog odbrane tih ljudi juče je potekla krv. Svo prokletstvo neka padne na onoga ko je to učinio.  Svoj krst ja nosim i dalje. Razapinjući me zbog istine i ideala slobodne reči – ni, sudije moje, nećete moći da me osudite od istorije, od dana koji će teći i kad mene i kad vas ne bude bilo. Sa željom da se 9. mart više nikad ne ponovi, Sužanj Vuk Drašković.“  

Nastaviće se…

Dan kada se zaljuljao Miloševićev režim (1. deo)

Beograd-ratište (2. deo)

Tenkovi najavili nemirnu noć (3. deo)

„Tenkovska 10“ (4. deo)

Roditelji na Ušću, deca na Terazijama (5. deo)

Čekajući skupštinske ‘maratonce’ (6. deo)

Poslanici u Terazijskom parlamentu (7. deo)

Svi, svi – do pobede! (8. deo)

Oči u oči sa predsednikom (9. deo)

Naslovna fotografija: Naslovna strana lista „Večernje novosti“, 30. mart 1991.

Korišćena arhiva izdanja iz 1990: „Politike“, Borbe“, „Večernjih novosti“, „Vremena”, NIN-a, “Duge”, “Srpske reči”…