Oči u oči sa predsednikom (9. deo)

Demonstracije su završene, ali su njihovi odjeci i dalje odzvanjali Beogradom. Studenti osokoljeni uspešnim završetkom svog bunta i ostvarivanjem svih traženih zahteva, organizuju susret sa predsednikom Republike. Bila je to prilika koju nije imala ni opozicija - da najmoćnijem čoveku u zemlji u lice kažu sve što misle o njemu i njegovoj vlasti. Kako su utihnuli govori u Terazijskom parlamentu počele su da se naziru pukotine u odnosima između organizatora.

Borba, 16. 3. 1991. godine
'Do većeg sukoba došlo je kad je Aleksandar Nikačević posle skupštinskog zasedanja proglasio da je akademski skup kod Terazijske česme završen, a poslednje noći razišli su se i studenti i glumci... Posle nekoliko sati, a na nagovor dr Zorana Đinđića uz poljupce i muziku, demonstracije su završene. Dan posle iz Saveza studenata počele su da stižu optužbe na račun glumaca pre svega na račun Lečića, a potom i Žarka Jokanovića... Nikačević im prebacuje da su zloupotrebili časni studentski bunt u sprezi sa SPO, Demokratskom strankom i Novom demokratijom... Jedan od članova terazijskog Odbora, student Boris Stajkovac rekao nam je da su imali sastanak sa Savezom studenata i da su se dogovorili da će zajedno nastupati, ali i da su oni samo pet minuta kasnije demonstracije proglasili završenim. Niko ko nije bio na Terazijama nije imao pravo da daje takve izjave. Savez studenata nije bio ovde već negde po kancelarijama, kaže Stajkovac.'
A onda je usledio susret o kome se dugo priča(lo). U zgradi Rektorata Beogradskog univerziteta 19. marta Slobodan Milošević se sastao sa studentima.
Borba, 20. 3. 1991. godine
'Na sastanak zakazan u 12 sati, Slobodan Milošević stigao je pet minuta ranije. I pre i posle toga brojni domaći i strani izveštači pokušali su da uđu u salu. U dvanaest sati i pet minuta 'vratarima' nije uspelo da zaključaju ulaz. Osim novinara koji su insistirali da uđu, glasni i uporni bili su i predstavnici studenata koji su se predstavili kao članovi Odbora za organizovanje demonstracija na Terazijama i pritom negirali legitimitet svojih kolega koje na razgovoru predstavlja kolega Aleksandar Nikačević...'

Milošević je na sastanak stigao sa oreolom apsolutnog pobednika nedavnih izbora, ali ne bez posledica nakon neočekivanog udarca koji su mu zajednički zadali opozicija i akademci tokom prethodnih dana.

Borba, 20. 3. 1991. godine
'U otvorenom razgovoru koji je potrajao nešto duže od 15 časova postavljena su mnoga, čak i provokativna pitanja direktno upućena predsedniku Republike. Nebojša Milikić, student Rudarsko-geološkog fakulteta : 'Dešava se sve isto kao 1968. - dali ste obećanja, a nastavljate po starom. Izvinite se srpskom narodu, uradićete veliku stvar za srpsku istoriju'.'
Mlađan Đorđević, predstavnik Studentskog doma „Mika Mitrović“ bio je, možda, i najdirektniji.
Borba, 22. 3. 1991. godine
'Zato ga pitam kao čoveka da li misli da i posle toga što se dogodilo 9. i 10. on može i dalje da bude predsednik, da li razmišlja o ostavci. Ja predlažem da pod hitno raspusti vladu i oformi vladu nacionalnog spasa od najuglednijih ljudi u Srbiji koja bi imala poverenje svih ljudi u Srbiji. Milošević: Vi ste ovde izneli podatak da određene grupe, da određeni ljudi traže da ja budem smenjen. Postoje druge grupe i drugi ljudi koji, s druge strane, zahtevaju da preduzmemo mere u skladu sa ustavnim ovlašćenjima i radim svoj posao. Ništa lakše nego u skladu sa Ustavom rešiti ta pitanja. Budite sigurni da ja silom neću braniti ovu funkciju. Budite uvereni u to. Ni u jednom trenutku neću silom braniti svoju funkciju. Ako građani Srbije koji su me birali odluče da ne treba da vršim ovu funkciju onda je za mene to isto tako odluka kao što je bila odluka da vršim tu funkciju... Prema tome ko god želi da pokrene te procese neka to učini i neka to učini na ustavan način... Na kraju krajeva, gde su to u Ljubljani i Zagrebu moguće demonstracije protiv vlasti, na kraju krajeva gde se to na demokratski način može da razgovora kao u Srbiji, ali dajmo primer drugima da stvari koje želimo da menjamo, menjamo na miran i demokratski način i u skladu sa Ustavom koji imamo.'

Student Đilas vs. predsednik

Jedan od učesnika razgovora sa predsednikom Srbije bio je i Dragan Đilas, današnji gradonačelnik Beograda, a tada student Mašinskog fakulteta. Zbog toga što se taj susret, kao i onaj koji se desio naredne godine, u javnosti pominje vrlo često od kada je Đilas zauzeo visoke pozicije u Beogradu i DS-u, transkript razgovora između njih dvojice prenosimo u integralnoj verziji.

DRAGAN ĐILAS, student: Ja ne govorim u ime studenata nego u svoje lično ime. Ja ću postaviti konkretna pitanja i želim konkretne odgovore. Imam četiri pitanja. Prvo pitanje: ovde se dosta govorilo o tome da je Hrvatska nelegalno uvezla one ‘kalašnjikove’ što smo svi videli zahvaljujući onom filmu. Pitanje je vrlo jasno i glasno: zašto Jugoslovenska narodna armija, ako je snimala sve to, snimala granične prelaze, nije to oružje zaplenila. Kada bilo ko putuje u inostranstvo i pokuša nešto da prošvercuje, čim stigne njemu se to oduzme. Zašto Hrvatskoj to nije oduzeto odmah, zašto je pušteno da se naoruža, a tek posle toga se traži da ona to oružje vrati.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Evo odmah ću odgovoriti. Armija je odmah obavestila i nije joj data naredba da to učini, a Armija u pravnoj državi može raditi samo po naredbi. Armija je tražila takvu naredbu ali je nije dobila u Vrhovnoj komandi. A što se tiče kontrole granica, ja želim da vas upoznam, pošto vidim i iz ovog pitanja da se možda o tome ne znaju prave činjenice – Armija ne kontroliše granične prelaze, Armija brani granice Jugoslavije izvan graničnih prelaza. A granične prelaze kontroliše lokalna policija, a tovare koji prelaze granične prelaze kontroliše Savezna uprava carina koja je jedinstvena organizacija za celu Jugoslaviju i pod direktnom ingerencijom Saveznog izvršnog veća. Kao što znate, svi koji ste putovali, nigde vam vojska nije pregledala ni pasoše, niti prtljag. To radi carina i to radi policija. Oni su ovlašćeni da kontrolišu prelaz granice.

DRAGAN ĐILAS: Drugo pitanje: Apsolutno se slažem sa gospodinom predsednikom, ali ja kad sam putovao nisam nosio oružje tako da nema zašto vojska da me pretrese. Druga stvar, zašto niste došli na Terazije i obratili se tamo studentima kad su oni to tražili. Jer uz sve dužno poštovanje kolegama koji su ovde došli, ovde nas možda ima 100-150. Beogradski univerzitet ima negde oko 50-60 hiljada studenata, i pitanje je koliko će ti studenti znati šta se sve ovde priča. To je drugo pitanje. U isto vreme apelujem na Vas, pošto postoji objektivan radio, to je Radio B92, koji je istina bio zabranjen, postoji i studentski program, da se u tom programu obratite i studentima Univerziteta, a ne samo nama 150 koji smo zahvaljujući nekom svom radu ili sreći došli da razgovaramo s Vama. Treće pitanje je: ko je na mostu naredio da se baci suzavac na studente, na srpsku mladost i srpsku budućnost. (aplauz) Ja znam da je oformljena objektivna komisija koja će to doneti, ali tamo onom dečku koji je ostao bez oka, koga je patrona pogodila u glavu, dok bude čekao da odbor podnese svoje mišljenje biće mu sve teže i teže. Ja mislim da je to trebalo odmah, istog trena da se ustanovi ko je dao takvu naredbu i da za to snosi punu odgovornost. I posledne pitanje, četvrto, govorite o upotrebi vojske u zaštiti demokratije, to je i predsednik Predsedništva SFRJ dr Borisav Jović rekao da je on želeo da vojska štiti demokratiju. Ja sam još mlad, ne znam baš najbolje, ali ne znam nijednu zemlju na svetu u kojoj je vojska štitila demokratiju i uspela da je zaštiti. Pođimo od Idi Amina, velikog prijatelja Jugoslavije do pre nekoliko godina, preko Aljendea, preko generala u Čileu, itd. itd. U trenutku kada Evropski parlament poziva Jugoslaviju da spreči upotrebu sile, delegati, odnosno predstavnici Srbije u Predsedništvu SFRJ, traže da vojska izađe na ulice. Ne znam, ali smatram da taj poziv angažovanja vojske u zaštiti demokratije je krajnje apsurdan i da nema nikakvog smisla.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Oko razgovora sa studentima, tu je predsednik studenata, mi smo se upravo, pre toga, dogovorili da kad to bude odgovaralo i vama i meni, u toku ovih dana, idem u Studentski grad, bilo gde, da su moja vrata studentima otvorena, da sam ja spreman za svaki dijalog za koji ste vi zainteresovani. I tada kada je taj poziv bio dat, takođe sam obavešten da studenti predlažu da obavimo jedan ovakav razgovor, ili više ovakvih razgovora u Studentskom gradu i šire. Upravo iz onog istog razloga koji ste pomenuli sada, reč je o 50.000 beogradskih studenata, i nema nikakvog razloga da oni budu prikraćeni u bilo kakvoj mogućnosti da razgovaraju sa bilo kim od nas, samnom, sa predsednikom Vlade, sa ministrima, sa funkcionerima Narodne skupštine, ili čak sa poslanicima. Prema tome, ta vrata su otvorena i ne dolazi uopšte u pitanje da li se bilo kakav razgovor može organizovati u svako doba. O tome smo uostalom i pre nego što su se ti poznati događaji desili, i dogovorili sa vašom delegacijom koja je tražila da bude primljena i bila primljena istog momenta. Ja sam njima i tada rekao: mene da ste zvali u Studentski grad ja bih došao, bez ikakvih zazora. (Terazije…) Upravo smo takav dogovor i postigli da organizujemo ovakve razgovore.

DRAGAN ĐILAS: Zašto niste došli na Terazije?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Ja nisam bio obavešten od studenata da traže da dođem na Terazije. Da se razumemo. Na puno mitinga sam bio i ne vidim zašto ne bih izašao na bilo kakav miting kad se to od mene traži. Prema tome, da se o tome razumemo, tu nema nikakve zadnje namere, mi uvek možemo razgovarati, ali ja lično zalagao sam se tih dana, upravo tih dana, o čemu ste svi obavešteni, da se problemi rešavaju tamo gde im je mesto, u parlamentu, a ne na mitinzima. Da li vi od mene očekujete da ja jedno govorim a drugo radim. Valjda vi od mene očekujete da radim ono što govorim. A zahtevao sam da se što pre stvore uslovi da se stvari raspravljaju u parlamentu. U tome moramo da budemo jasni. A valjda niko neće osporiti da u jednoj demokratskoj državi parlament predstavlja pravo mesto na kome se o svemu tome što je pokrenuto može razgovarati. Ja bih vas još samo podsetio da su upravo pitanja koja su bila predmet rasprave bila stavljena u dnevni red Prve skupštine Srbije. Ovde ima narodnih poslanika, ja imam ovde pred sobom prorektora Babovića, on dobro zna da su već bila stavljena na dnevni red i izveštaj o radu Radio-televizije Beograd i zakon o javnom informisanju, odnosno sva ta pitanja koja smo u stvari počeli. Jer, posle izbora i sam sam govorio: sad mi treba da pospremimo ovu našu kuću. I sad treba sve to što smatramo da nije bilo dobro da promenimo. Da promenimo na jedan miran i demokratski način. Zašto to ne bismo učinili? I ko to pravi prepreku ostvarivanju takvog mirnog i demokratskog rešavanja upravo tih pitanja? Naprotiv, tu se praktično kucalo na otvorena vrata jer su sva ta pitanja bila u parlamentu. Što se tiče održavanja javnog reda i mira, ja se nadam da ne moram da vas ubeđujem da ne spada u posao predsednika Republike održavanje javnog reda i mira. A kad se saznalo da idu studenti, ja sam dobio obaveštenje, sutradan ujutru sam dobio obaveštenje, da je ministar unutrašnjih poslova isti Radmilo Bogdanović čija se ostavka traži, naredio, čim je on obavešten da su studenti krenuli u grad, da se odmah studenti propuste i da se nikakva sila ne primenjuje. To je obaveštenje koje ovde javno mogu da kažem jer sam i ja dobio, i ja sam i to vašoj delegaciji saopštio onog jutra kad je bila kod mene da sam dobio obaveštenje i smatrao sam da je ispravno postupio što je omogućio da studenti normalno i nesmetano idu. Mene je pitala jedna grupa studenata koja je posle toga kod mene došla, zajedno sa profesorom Dragoljubom Mićunovićem, da li važi predsedniče vaše da niko ne sme da nas bije, da li možemo to da kažemo studentima? Ja sam im rekao: možete da kažete studentima, nikakve mirne proteste niti bilo kakve političke skupove niko neće ometati. Ja ne znam da li su vam to preneli. Što se tiče vojske, vojska, uveren sam, nikada se neće mešati u političko odlučivanje. Neće se mešati u izjašnjavanje naroda, neće se mešati u procedure donošenja zakona i ustava, naprotiv, siguran sam da će ih vojska poštovati. A vojska sama, siguran sam, to može da garantuje. Vojska jedino interveniše da spreči nasilje, i ništa više. A, nadam se, da smo svi ovde bar protiv nasilja. Nema mešanja vojske u politiku niti će se vojska mešati u politiku. Vojska se može angažovati samo da spreči nasilje, a sprečavanje nasilja je u interesu svih građana, a pre svega mlade generacije, a pre svega u vašem interesu.

DRAGAN ĐILAS: Jedno konkretno pitanje: Ako je Savez komunista iz JNA prešao u Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, to znači da je vojska samo promenila partiju ali da je ona još uvek politički aktivna. Znači, niko ne može da nam garantuje da vojska svojim oružjem sutra ne pokuša da svoju partiju dovede na vlast. Upravo sam hteo da pitam ko može to da garantuje da vojna partija neće jednoga trenutka zaželeti da dođe na vlast?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Svi mi, i ceo narod. A narod je u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, to garantuje, a ja želim da vam kažem i da vas podsetim da je vojni vrh, onaj koji komanduje armijom, javno saopštio da se Armija departizuje i da u Armiji ne može biti nikakvih političkih stranaka. Što, naravno, ne znači da pripadnici JNA, kao i svi drugi ljudi, ne mogu imati različita politička uverenja. Međutim, u funkcijama Jugoslovenske narodne armije vojni vrh je javno saoštio da se vojska departizuje. I mislim da nikakve opasnosti da vojska može dovesti bilo koju partiju na vlast ne postoji, niti će to Jugoslovenska narodna armija učiniti, jer je to zaista narodna armija, sastavljena od svih jugoslovenskih naroda, i ona ima isključivi zadatak da odbrani mir i zaštiti narod od svake vrste nasilja. I to je početak i kraj. Sve druge ambicije moraju se pripisivati nekakvim diktatorskim režimima u Južnoj Americi i Africi, a sigurno ne jednoj evropskoj zemlji, a pogotovo ne ovakvoj zemlji, i pogotovo ne ovakvom narodu kakav je naš sa svojom dugom i slobodarskom tradicijom. Mi smo optuživani da je armija prosrpska i da zbog toga je ugrožena nova demokracija u Hrvatskoj, i da su zbog toga ugroženi drugi narodi. Vojska se nigde nije ponašala kao prosrpska, ona se uvek ponašala objektivno i isključivo u funkcijama svojih ustavnih ovlašćenja da brani integritet zemlje i da zaštiti zemlju od nasilja. Siguran sam da preko tih ovlašćenja vojska prelaziti nas, niti postoje političke snage koje bi preko tih ovlašćenja to mogle podržati, niti postoje takve namere da ih ja mogu čak i naslutiti. Ja mogu da kažem to što ja znam i što ja mislim, a mislim da znam dovoljno, to mogu odgovorno da kažem.  

Nastaviće se…

Dan kada se zaljuljao Miloševićev režim (1. deo)

Beograd-ratište (2. deo)

Tenkovi najavili nemirnu noć (3. deo)

„Tenkovska 10“ (4. deo)

Roditelji na Ušću, deca na Terazijama (5. deo)

Čekajući skupštinske ‘maratonce’ (6. deo)

Poslanici u Terazijskom parlamentu (7. deo)

Svi, svi – do pobede! (8. deo)

Naslovna fotografija: Naslovna strana lista „Večernje novosti“, 20. mart 1991.

Korišćena arhiva izdanja iz 1990: „Politike“, Borbe“, „Večernjih novosti“, „Vremena”, NIN-a, “Duge”, “Srpske reči”…