Obračun na Titaniku

Iako iz redova opozicije stižu vesti o razgovorima o ukrupnjavanju, ima pokazatelja da je – opet – u toku borba za liderstvo na opozicionoj sceni.
Recimo da aktuelni niz otvaranja puteva, fabrika i svakojakih drugih simbola napretka, ima „samo“ funkciju uobičajenog „bildovanja“ naprednjačkog rejtinga i pride ulogu podrške kampanji za izbore u Majdanpeku 2. septembra. To, ipak, ne znači da na pomolu nisu i parlamentarni izbori. I da, u skladu s tim, tekuće unutaropoziciono odmeravanje snaga ne predstavlja opasno igranje vatrom koja bi mogla progutati i poslednje znakove otpora preovlađujućem jednoumlju.
*
Foto: FoNet/Aleksandar Barda

Jer, u Srbiji ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda: iako iz redova opozicije stižu vesti o razgovorima o ukrupnjavanju, iz nezvaničnih razgovora može se saznati da je – opet – u toku borba za liderstvo na samoj opozicionoj sceni. 
Istovremeno, ozbiljni posmatrači veruju da vlast uveliko ispituje teren za moguće raspisivanje parlamentarnih izbora znatno pre redovnog termina – koji ni sam nije predaleko (proleće 2020). Pominje se, čak, mogućnost vanrednog glasanja i pre kraja ove godine.  

‘OĆEMO NA IZBORE, NEĆEMO NA IZBORE

Otvoreno „začikavanje“ opozicije od strane predsednika Srbije Aleksandra Vučića („Ne vidim  razlog za prevremene izbore, ali ako ogroman broj ljudi insistira na tome i ako ti ljudi kažu kako će opet da pobede – ne bih isključio mogućnost da bude izbora“) samo je jedan od pokazatelja da se o izborima uveliko razmišlja. Reč je, uostalom, o maniru koji se ustalio gotovo kao pravilo: Vučić najpre počne da demantuje mogućnost raspisivanja izbora, koju niko pre toga nije pomenuo, a onda prekrši sopstvenu javno datu i više puta ponovljenu reč i izbore raspiše bez ikakvog realnog povoda.
U znake iz kojih se „čita“ mogućnost skorog raspisivanja parlamentarnih izbora spada i najava povećanja penzija i plata (ministar finansija Siniša Mali kaže da će se već u septembru znati koliko će to povećanje biti). A za 1. novembar najavljen je i dolazak Vladimira Putina, najomiljenije ličnosti većinske Srbije, pa bi „grebanje“ o njegovu slavu moglo dati dodatni vetar u leđa beogradskim domaćinima (koji se, ionako, potpuno neopravdano hvale da su prvi doveli Putina u Srbiju). 
Aktuelna je i teorija o mogućem raspisivanju izbora istovremeno sa najavljenim referendumom o Kosovu, a sve kako bi se povećale šanse na uspeh izjašnjavanja o očekivanom dogovoru sa Prištinom, ali i dve podvarijante – prema jednoj, izbori bi bili raspisani umesto (rizičnog) referenduma, pa bi se onda novi izborni legitimitet tumačio kao podrška procesu pregovora sa Prištinom. A prema drugoj, izbori bi mogli uslediti nakon referednuma, kako bi se na tom talasu naprednjačka vlast učvrstila za još četiri godine. 
 
Postoji, međutim, i jedna „kvaka“ sa kojom bi naprednjaci morali izaći na kraj u kalkulacijama oko izazivanja prevremenih izbora: za rešavanje kosovskog pitanja biće potrebna i promena Ustava (ili, makar, donošenje zakona o suštinskoj autonomiji po proceduri promene Ustava) a za to je neophodna dvotrećinska većina u Parlamentu. Zato bi računica na osnovu koje će biti donesena odluka o tajmingu izbora, morala biti veoma precizna i ići ka povećanju, a nikako smanjenju šansi da se okupi dvotrećinska većina za željene promene.
*
Skup „Protiv diktature“, maj 2017. godine / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

ŠTA RADI OPOZICIJA

A da li je postojeća opozicija na putu da zaista smanji šanse za dodatno učvršćivanje naprednjačke moći? Ili je, tradicionalno zagledana u sopstveni pupak, na putu da Vučiću  pomogne u čišćenju prostora, kako bi na upražnjena mesta instalirao „opoziciju“ po sopstvenoj meri i ukusu? Tačnije, kako bi dovršio proces kreiranja opozicije kakva mu odgovara.
Činilo se da je, posle debakla na proletošnjim beogradskim izborima, u opozicionim redovima prvi put ozbiljno shvaćena jedna od ključnih lekcija iz prošlosti – ona o potrebi za objedinjavanjem, kako bi se, pre svega, uticalo na poboljšanje sve katastrofalnijih izbornih uslova, ali i kako bi se izbeglo rasipanje opozicionih glasova (a ono ume da bude ozbiljno – na beogradskim izborima ovog proleća ispod cenzusa je, recimo, ostalo 19,32 odsto glasova, a na parlamentarnim izborima 2014, čak 23,22 odsto). 
Nisu, naravno, ni jednog trenutka lako išli dogovori o privremenom „zamrzavanju“ partijskih interesa, kako bi se, zajedničkim nastupom, srušio aktuelni režim i omogućili demokratski uslovi za pravu borbu ideja i programa. I to ne samo zbog toga što mnogima nije odgovarala činjenica da je inicijativa za formiranje Saveza za Srbiju došla od Dragana Đilasa, koji se u politiku (iznenada) vratio na prolećnim beogradskim izborima, već i zbog straha da bi to „zamrzavanje“ moglo naštetiti pojedinačnim partijskim interesima, ali i brojnih drugih razloga. 
Postojao je, ipak, momenat kada se činilo da je, posle više promena predloga osnova za okupljanje, i nakon odbijanja Saše Jankovića i njegovog Pokreta slobodnih građana da učestvuje u dogovoru sa ideološki suprotstavljenim akterima, stvoren minimum saglasnosti većine najvažnijih političkih aktera o pravljenju Saveza koji bi, pre svega, imao instrumentalni karakter.
Ostalo je nejasno kako se od te ideje došlo do ovoga što danas imamo – a to, kada je o Savezu za Srbiju reč, nije samo utisak da je reč o prilično desno nastrojenoj grupaciji. 
Dobili smo, naime, i dogovor koji podrazumeva zajednički program od 30 tačaka – što teško da će olakšati potencijalno širenje Saveza, kako bi se ostvario njegov prvobitni cilj, a to je stvaranje velikog fronta koji će zaustaviti sve snažnije autokratske tendencije u zemlji. 
Jer, čim postoji program, ma koliko na prvi pogled delovao opšteprihvatljivo, jasno je da nije reč samo o „tehničkim pitanjima“ poput izbornih uslova i dogovora o privremenoj vlasti koja bi stvorila uslove za povratak demokratskog života. 

OPET KOSOVO

Ključni problem je, naime, uvođenje teme Kosova u dogovor  – što je sve, samo ne tehničko pitanje oko koga se mogu saglasiti svi akteri na političkoj sceni, bez obzira na to kako je programska tačka definisana (a govori se o protivljenju referendumu i stolici u UN za Kosovo). 
,
Osim što otvaranje kosovske teme smanjuje šanse za eventualni kasniji dogovor sa pretendentima na zastupanje građanske Srbije, takvo rešenje dovodi i do ozbiljnog rascepa u Demokratskoj stranci, koja se već nalazi na spisku članica Saveza.
Deo DS-a se i ranije protivio ulasku u Savez u kome bi bile, recimo, Dveri, ali je, nakon još jednih unutarstranačkih izbora i dolaska Zorana Lutovca na funkciju predsednika stranke, izgledalo da je njegovo zalaganje o sveobuhvatnom međuopozicionom dogovoru dobilo većinsku podršku. A uz to i  saglasnost nezadovoljnih da se neće javno suprotstavljati tom stavu.
Ipak, Nataša Vučković, bivša potpredsednica DS-a, u ponedeljak 23. jula na svom tviter nalogu postavila je pitanje: Ako je opozicioni savez samo tehnička koalicija, a ne programska, zašto je usaglašen stav o Kosovu ključni element za osnivanje saveza? 
Među upućenim posmatračima ima mišljenja da takav javni nastup potvrđuje navode o dubokim podelama u DS, koje bi čak mogle dovesti do još jednog cepanja ozbiljno oslabljene stranke (na beogradskim izborima u martu ostala ispod cenzusa).
I ne samo to – prema tim teorijama, upravo je na očekivanju podele u DS, između ostalog, zasnovana priča Saše Jankovića o pravljenju novog građanskog bloka (Janković nije želeo da otkrije s kim pregovara o pravljenju te izborne kolone, ali je Zoran Vuletić, član Predsedništva PSG u izjavi Danasu demantovao navode da se pregovara sa Socijaldemokratskom strankom Borisa Tadića).
*
Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

DVE KOLONE

Jedan broj političkih analitičara upozoravao je da je za opoziciju mnogo bolje rešenje pravljenje dve kolone na osnovu ideoloških kriterijuma, ali tako da se uspostavi njihova saradnja u pitanjima od zajedničkog interesa, kao što su izborni uslovi. Problem je, međutim, što dve kolone koje se sada naziru – Savez za Srbiju i građanski blok o kome govori Saša Janković – nisu stvarane po tom principu, planski i sa jasnim ciljem. 
Naprotiv – utisak je da je reč o efektu odmeravanja snaga, u kome DS nije jedina potencijalna žrtva, već postoji i opasnost da se – možda ne preterano veliki, ali ipak bitan deo biračkog tela, onaj građanski opredeljen – otera u apstinenciju.
Tokom dosadašnjih pregovora o stvaranju Saveza za Srbiju, glavni ton u javnosti davali su nastupi Vuka Jeremića, čija je Narodna stranka učesnica dogovora o opozicionom udruživanju od početka, a potom i Boška Obradovića, čije Dveri su naknadno dospele na spisak članica Saveza. I jedan i drugi zastupaju dosta tvrde nacionalne stavove, naročito po pitanju Kosova, što za pripadnike građanske Srbije deluje neprihvatljivo.
Iz krugova bliskih pregovaračima čak se može čuti ocena da „Đilas namerno pušta Obradovića da svojim ekstremističkim nastupima umanji Jeremićevu snagu“ – što sve ide u prilog teorije da se ono što se sada dešava u opozicionim redovima najbolje može opisati kao – bitka za mesto na Titaniku.
Teško da tu ima tu nevinih – iz redova politički aktivne građanske Srbije, može se čuti da je, nakon prvobitne panike u redovima PSG, izazvane ulaskom DS u pregovore o Savezu za Srbiju i strahom od sudbine Srpskog pokreta obnove nakon formiranja DOS-a 2000. godine, došlo do novog talasa optimizma. 
Novo pozitivno raspoloženje u PSG, tvrdi se, prouzrokovano je utiskom da je „desno skretanje“ Saveza, otvorilo prostor za Jankovića i ekipu. Mali je problem, međutim, što u tim krugovima, izgleda, ne postoji svest da je Janković, brojnim potezima nakon solidnog rezultata na predsedničkim izborima 2017, pokazao izraziti nedostatak kapaciteta za efikasno političko delovanje.
*
Foto: FoNet/Izborni tim Aleksandra Šapića

TREĆI ČOVEK

Ali ni to nije sve. Možda bi, bez obzira na to kako su stvorene, dve opozicione kolone uspele da dođu do dogovora o zajedničkom delovanju u borbi za demokratske uslove (uključujući i pretnju bojkotom ukoliko ti uslovi ne budu ostvareni) ali se na terenu već pojavio i treći igrač  – Aleksandar Šapić, koji se, nakon učešća na beogradskim izborima, uprkos rezultatu ispod sopstvenih očekivanja, ne može tretirati kao autsajder.
Šapić je već saopštio da će njegov novoosnovani SPAS (Srpski patriotski savez) na izborima nastupiti samostalno, a, sudeći prema rečima sagovornika bliskih Savezu za Srbiju, izgleda da nema nameru ni da učestvuje u eventualnoj zajedničkoj borbi za izborne uslove.  
Na pravljenju nove stranke radi i grupa bivših članova Dosta je bilo, a teško je zamisliti i da je „originalna“ DJB, nakon „tihovanja“ kao posledice debakla na beogradskim izborima, neće ponovo upustiti u izbornu trku. Mogućnost učešća na parlamentarnim izborima ne odbacuju u potpunosti ni članovi pokreta Ne davimo Beograd i tu se spisak organizacija koje (još uvek) nisu deo ni Saveza za Srbiju ni tajanstvenog građanskog bloka svakako ne završava. 
Istovremeno, ipak, neki politički analitičari sa kojima smo poslednjih dana razgovarali, veruju da i dalje postoji mogućnost da se na kraju, uoči samih izbora, svi oni nađu u jedinstvenom velikom bloku „prave opozicije“.
Čak i da se, tako izokola, stvori veliki, usaglašeni, opozicioni front, teško da će to moći u potpunosti da nadoknadi ono što je do sada propušteno – od rada na terenu, sa biračima, kako bi oni stekli utisak da postoje političari koji zaista razumeju njihove probleme, do suštinskog razumevanja sopstvene pozicije i značaja na političkoj sceni.
A da tog uvida u realno stanje baš i nema govori optimistička računica Borka Stefanovića, lidera Levice Srbije, članice Saveza za Srbiju. Prema njoj bi, da je opozicija nastupila zajedno na tim izborima, uz „određen broj birača koje bi to podstaklo da izađu na izbore“ ukupan opozicioni rezultat u martu bio oko – 41 posto. 
*
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

KAKO DO APSTINENATA I NOVIH BIRAČA

Nevolja je, međutim, što bi, i u tom slučaju, pa još u Beogradu, gde stoji bolje nego u Srbiji u celini, opozicija gledala u leđa naprednjacima (44,99 posto). A da ne govorimo o labavosti računice koja se oslanja na privlačenje apstinenata – s obzirom na dosadašnje iskustvo koje govori da, u većini slučajeva, odziv nema velike oscilacije, već se kreće u intervalu od oko 56 do 61 posto (o čemu smo pisali u tekstu „Ne čujem, ne vidim i nisam odavde„).
Bila su, doduše, od obnavljanja višestranačja do danas, dva slučaja znatno većeg odziva na parlamentarnim izborima – na onim prvim, 1990, na kojima je učestvovalo  71,49 odsto birača, i potom, dve godine kasnije, na prevremenim parlamentarnim izborima, raspisanim nakon raspada SFRJ i proglašenja SRJ, odnosno, nakon velikog državnog loma – 69,72 odsto.
 
Veliki odziv zabeležen je i na predsedničkim izborima i to četiri puta: osim 1990, na prvim izborima (71,49 odsto) i dve godine kasnije, nakon promene formata države (64,14 odsto), građani su bili izrazito motivisani da učestvuju na izborima 24. septembra 2000, kada je Slobodan Milošević poslat u istoriju. I poslednji put u drugom krugu predsedničkih izbora 2008, kada se odlučivalo između Tomislava Nikolića, tada još uvek u koži radikala i Borisa Tadića, tadašnjeg lidera Demokratske stranke (68,12 odsto).
Da bi u povećanom broju izašli na izbore, dakle, građani moraju da imaju osećaj da je reč o momentu potencijalne velike promene. A, ako znamo da Vučićev predsednički mandat  traje do 2020, kolika je verovatnoća da će na nekim prevremeno raspisanim parlamentarnim izborima, učestvovati ozbiljno povećan broj birača, čemu se opozicija nada? 
I još – na čemu je zasnovano uverenje da će ti „novi“ birači podržati baš neku od opozicionih kolona, ako se već članice tih kolona nisu potrudile da, u direktnom kontaktu, građane uvere u svoje dobre namere i odlučnost da ih sprovedu?
Najbolje se, kažu, uči na greškama. Recimo da osnov za optimizam leži u toj pouci, s obzirom na izrazito bogat edukativni materijal kojim Vučićeva opozicija raspolaže. Možda još ima vremena da, pre izbornog ispita, zaviri u neku od skripti sa te nepregledne gomile i napokon učini nešto što bi moglo zaustaviti proces naprednog tonjenja Srbije.