Diplomislav u zemlji čuda

Poznati srpski državnik je sebe opisao ovim rečima: „Uvek sam dominirao u društvu. Dosta sam čitao. Imam duha“. O kojoj značajnoj ličnosti je reč?
Moglo bi to, u predizbornim danima, biti prigodno pitanje u nekom prestižnom kvizu – ono poslednje, koje odlučuje o konačnom pobedniku. Ako bi pravila kviza dozvoljavala malu pomoć takmičarima, evo je: ličnost o kojoj je reč, autor je 13 knjiga. I rezervna slamka spasa: nagradno pitanje se odnosi na čoveka koji je napravio ozbiljan demokratski pomak u pristupu državnoj funkciji i dao važan primer svojim političkim naslednicima. Ništa?! Nema odgovora ni u najdubljoj memoriji, ne rade asocijacije, logika je potpuno zatrokirala?
A, zapravo, uopšte nije teško pitanje. Tražena ličnost zove se Tomislav, preziva Nikolić i još uvek se nalazi na funkciji predsednika Srbije.
*
Tomislav Nikolić (arhivska fotografija), Foto: FoNet, Aleksandar Levajković

Opis s početka teksta upotrebio je u intervjuu Plejboju (februar 2004) kao odgovor na pitanje šta je bio motiv za ulazak u politiku. Dodao je, pride, da je „to bio zov“ i da ga u politiku „nije uvela želja za mesijanstvom“ već je to bila njegova „prirodna potreba koju je u jednom momentu osetio“.

Onih 13 knjiga ištancovao je u prethodnoj, radikalskoj inkarnaciji – reč je, uglavnom, o transkriptima njegovih govora tokom dugih godina vladavine Slobodana Miloševića uz prigodno sasluženje tadašnjih radikala predvođenih Vojislavom Šešeljem, njim samim i tada mladim Aleksandrom Vučićem. Nikolićeva književnost pamtiće se po naslovima kao što je „Šešelja za predsednika“, „Sve za Kosovo i Metohiju“, „U kandžama mržnje“, „Govorio sam“… Reč je o literaturi za istoriju – jer, čovek koji je 17 dana pred ubistvo premijera Zorana Đinđića poručivao da je „i Tito pred smrt imao problema s nogom“ i koji je objašnjavao da „ne može da žali“ ubijenog novinara Slavka Ćuruviju, imao je, naročito u vreme dok je bio na čelu SRS, da kaže još mnogo toga što se ne može i ne sme zaboraviti.
A onaj, u „kvizu“ pomenuti, demokratski pomak u pristupu državnoj funkciji kojim je dao važan primer svojim političkim naslednicima, napravio je kada je, nakon što je izabran za predsednika Srbije, podneo ostavku na mesto predsednika stranke. Time je pokušao da, makar pojavno, bude predsednik svih građana, a ne da, poput svojih prethodnika, koristi partijsku poslaničku većinu kao podršku za koncetraciju moći u sopstvenom predsedničkom kabinetu.
I zbog toga je nagrađen: lišen je prilike da se, kao što je u „predsedničkom svetu“ uobičajeno, kandiduje za drugi mandat. Odluku o „nagradi“ doneo je Nikolićev nekadašnji najbliži saradnik, politički sin iz vremena formiranja Srpske napredne stranke, koji je poželeo da se u sezoni proleće/leto zakiti titulom predsednika sa petogodišnjim mandatom – „Alek“ Vučić. I time „zahvalio“ mentoru što ga je doveo na vlast i omogućio da bude ovo što je danas – vlasnik apsolutne moći u Srbiji, omiljeni saradnik političkog Zapada, ali i čest gost ruskog predsednika Vladimira Putina, čovek kome je dozvoljeno čak i da nakon samo šest meseci premijerskog mandata, ne dajući ostavku na tu funkciju, krene u borbu sa predsedničko mesto.
Zaista je šteta da, posle svega, Nikolić ode u penziju. Potrebno je da bude tu, svima pred očima, neprekidno, jer na njegovom primeru vidi se sve što muči srpsku političku scenu. Pa čak i više od toga – ono što muči celo društvo, koje, u večnoj potrazi za vođom, često postaje plen raznih avanturista i prevaranata. Na Nikolićevom primeru videli smo, recimo, da za krupan politički prevrat nisu neophodni ljudi izrazitog formata, već su dovoljni velika upornost i dobar želudac, koji može da podnese sve, ako se pokaže kao isplativo.
*
Shvatili smo, zahvaljujući njemu, da je biračima moguće „prodati“ bilo šta kad se dobro upakuje. Pa tako i mrgodnog čoveka sumnjivog obrazovanja i još sumnjivije diplome, ali zato sposobnog za radikalne promene stavova – od ekstremno nacionalističkih (od 1992. nosi i titulu „četničkog vojvode“) i rusofilskih (čak se zalagao da Srbija postane ruska gubernija) do proevropskih (zbog odnosa prema EU integracijama napustio SRS i osnovao SNS).
Čovek koji je pokazao da je spreman da, zarad (ličnih) političkih interesa jednom najbližem saradniku (Šešelj) zabode nož u leđa, pa onda to isto otrpi od drugog saradnika (Vučić) i ništa ne učini u cilju odbrane dostojanstva,  pokazao je belodano da u politici nema ni principa, ni prijateljstva, ni reči, ni zasluga – već samo golih sadašnjih i budućih interesa.
Upravo to gledali smo, uostalom, u proleće 2012, kada je, nakon Nikolićeve pobede na predsedničkim izborima, Ivica Dačić okrenuo leđa Borisu Tadiću, onom istom koji mu je pomogao u pranju lične i stranačke biografije, da bi, tako opran i „evropeizovan“, napravio koaliciju s naprednjacima. Kojima je, takodje, Tadić pomogao u konverziji iz radikalskih šovinista u naprednjačke evropejce.
Bio je to četvrti Nikolićev pokušaj da postane predsednik države, koje god: najpre je, septembra 2000, bio kandidat SRS na izborima za predsednika Savezne republike Jugoslavije i osvojio treće mesto (289.013 glasova), iza Vojislava Koštunice (2.470.304) i Slobodana Miloševića (1.826.799).
Potom je, novembra 2003, bio kandidat koji je osvojio najviše glasova (1.166.896, odnosno 46,2 posto), ali su izbori zbog nedovoljnog odziva bili neuspeli. Na ponovljenim izborima u junu 2004, u prvom krugu je dobio većinu glasova (954.339, što je bilo 30,6 posto), ali je u drugom, sa 1.434.068 (45,4 posto) poražen od Borisa Tadića (1.681.528, tj.53,24 posto). Poslednji neuspešan pokušaj imao je u januaru 2008, kada je u prvom krugu osvojio najveći broj glasova, da bi u drugom krugu ponovo izgubio od Tadića (Nikolić je osvojio 2.197.155, odnosno 47,97 posto, a Tadić 2.304.467, tj.50,31 posto glasova).
Četiri godine kasnije, pokazalo se da se Srbija umorila od Tadićeve vladavine, a izgleda da je malo pripomogao i onaj čuveni džak glasova koji je trebalo da dokaže navodnu krađu u prvom izbornom krugu, ali se to, nakon izbora nije desilo, ali više nije ni bilo važno: sa 1.552.063 osvojenih glasova (49,54 posto) Nikolić je napokon „potukao“ Tadića, koga je podržalo 1.481.952 (47,31 posto) birača. Istovremeno, Vučić je na lokalnim izborima u Beogradu predvodio listu koja je osvojila gotovo deset posto glasova manje od liste koju je personifikovao Dragan Đilas, ali je to ubrzo postalo nevažno – talas promena je uhvatio zalet, a on je bio spreman da ga zajaše.
Kada je, napokon, seo u predsednički kabinet, Tomislav-Diplomislav se odrekao liderstva u stranci, pomogao Vučiću da postane šef Biroa za koordinaciju službi bezbednosti i promoviše se kao neustrašivi borac protiv korupcije.
Izborni pobednik tako je krenuo putem u zaborav. O tome slikovito govori pokušaj nedeljnika NIN da, povodom sto dana predsednikovanja, od jednog istraživača javnog mnenja, dobije podatak o Nikolićevom trenutnom rejtingu. Nije ga, međutim, bilo, jer se niko nije setio da u okviru tek završene ankete, postavi i pitanje vezano za utisak koji ostavlja novi predsednik. Sva pažnja bila je usmerena na praćenje rivalske utakmice tadašnjeg premijera Dačića i Vučića, prvog potpredsednika vlade, za koga je bila izmišljena skraćenica PPV.
O Nikoliću je bilo važno znati da je sklon problematičnim izjavama (u to vreme, recimo, o  Srebrnici gde „nije bilo genocida“, o  Vukovaru kao „srpskom gradu“  itd, da bi se, u potonjim godinama, širio spektar oblasti u kojima je verbalno briljirao). Istakao se i ništa manje problematičnim izborom saradnika, biranih iz krugova ličnih prijatelja i rodbine (npr. čuveni Oliver Antić, dekan Pravnog fakuteta iz devedesetih, za čijeg je mandata otvorena sezona otpuštanja „nepodobnih profesora“). Supruga Dragica, doduše, nije dobila državnu funkciju, ali je jedno vreme imala kancelariju u Novom dvoru, koji se ubrzo pokazao kao neadekvatna adresa za njenu brzorasteću humanitarnu fondaciju.
Gotovo da je to moglo biti jedno mirno predsednikovanje, obeleženo brojnim putovanjima i susretima na najvišem nivou, koje bi vodilo primeni čuvenog modela upravljanja Putin-Medvedev, prognoziranom u tekstovima jednog dela analitičara. Ali su, gotovo od početka „naprednjačke ere“, stizali i razlozi koji su potkrepljivali, ali nikad i jasno dokazali, čuvenu tezu o netrpeljivosti na relaciji Nikolić-Vučić. S jedne strane, tabloidi odani Vučiću, totalno nepropusni za svaku informaciju štetnu po premijera, uredno su „podrivali“ predsednika, objavljujući serijale o imovini njegove porodice, poslovima njegove supruge i njegovim (navodnim) ljubavnim aferama.
*
Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić (arhivska fotografija), Foto: FoNet, Zoran Mrđa

S druge strane, Nikolić je umeo da zaintrigira javnost „kritičkim“ ali nikad dorečenim izjavama raznim povodima –  od negativne ocene organizacije obnove posle velike poplave 2014, preko kritike odnosa prema tajkunima, nezadovoljstva sastavom vlade, do „mahanja“ platformom o Kosovu koja je pretila da Vučića i vladu dovede u nepomirljiv raskorak između kooperativnosti u briselskim pregovorima sa predstavnicima kosovskih Albanaca i potrebe za održavanjem „patriotskog“ imidža na domaćem planu. „Drznuo“ se, prošlog proleća, čak i da upozori da „ne sme da postoji jaka ličnost od čije će strukture zavisiti kako se vodi država“, „jer bi to bila diktatura“, ali i da pozove da se utvrdi istina o noćnom rušenju u Savamali. 

Bilo je i „eksplozivnih“ situacija koje su ličile na pravi mali rat u kome su, ipak, javno učestvovali samo saradnici premijera i predsednika, uz posebno isticanje „dve plavuše“ – ministarke Zorane Mihajlović, s jedne, i savetnice predsednika Stanislave Pak, s druge strane. Ali nikad njih dvojica lično.
Što pomoću izbora, što pomoću rekonstrukcija vlade, Vučić je temeljno i sistematski čistio državne organe od „Nikolićevih kadrova“. Isto se dešavalo i u stranci, u kojoj je u maju 2016. prestala potreba da Nikolićev sin Radomir obavlja važnu funkciju predsednika Izvršnog odbora. Biće da je, svemu tome uprkos, i sam Nikolić poverovao u značaj i održivost emocija, odnosno teze da naprednjaci njega vole, a Vučića se plaše. I biće da je, sopstvenom političkom iskustvu uprkos, zanemario činjenicu da je samo i jedino vlast (i ono što ona može da ponudi) onaj ključni lepak koju preglomaznu stranku lišenu jasne političke ideje drži na okupu.
Verovatno je zato sredinom februara, kad je napokon shvatio da Vučić nema nameru da podrži njegovu želju da se ponovo kandiduje na predsedničkim izborima, onako nespretno pokušao da tu podršku ipak isposluje. Uzalud – članovi predsedništva stranke jednoglasno su stali iza Vučića, pokazavši da je svakom ponaosob, pa čak i samom Nikolićevom sinu Radomiru, savršeno jasno kod koga je moć, a od koga ne mogu da očekuju nikakvu korist. Bilo je onih koji su očekivali da će, posle svega Nikolić krenuti u otvoreni „rat“ sa Vučićem. Umesto toga, uputio mu je javnu podršku, ponudio svaku pomoć „ako mu je potrebna“, najavio da će 31. maja podneti zahtev za penziju, ali i nagovestio da to ne znači i potpuno povlačenje iz politike.
Posle svega, prema nekim teorijama, Nilkolić bi, u zavisnosti od rezultata predstojećih izbora, mogao još jednom preispitati šanse da se politički aktivira, umesto da se zadovolji potencijalnom sinekurom o kojoj se govori. U vidu, recimo, rukovođenja nekom fondacijom ili nekom sličnom korisnom počašću.
Šta god da odluči, na dobitku je u odnosu na samog sebe iz radikalskog vremena: ako onaj heliodrom u njegovom rodnom mestu čak i ne bude u funkciji, sređeni prilazni putevi omogućiće i njemu i njegovim gostima udobniji dolazak u Bajčetinu i učešće u pečenju čuvene „tomovače“. A u toploj domaćinskoj atmosferi može se lepo prebirati po kolekciji ordena dobijenih tokom predsednikovanja, koja bi u narednom periodu trebalo da bude dopunjena posebno vrednim – ruskim.
Naslovna fotografija: FoNet, Nenad Đorđević