Small world

Da se predsedničkom kandidatu naprasno iskopa nešto što mu neće biti plus, to se samo po sebi razume, ali kako bi ubogi regrut, koji vojni rok služi sam samcijat, sa samo jednim nadređenim civilom, mogao doznati nešto što kurir treba lično da šapne generalu Krgi?

Da sam juče umro, ne bih znao ni da li je Vuk Jeremić (u daljem tekstu: Predsednik) služio vojni rok, da je u “Slagalici” bilo pitanje u kom mestu je Predsednik odužio dug otadžbini, ko zna koje bi mi sve gradići prošli kroz glavu, jedino mi Beograd ne bi pao na pamet, jer se u armiju odlazilo što dalje od kuće, vojni odsek gledao je da te pošalje po mogućstvu u drugu republiku, da i nju zavoliš, a da se kao regrut očeličiš u drukčijim klimatskim uslovima, daleko od kuće gde su te tvoji možda i razmazili. 

I dok sam Maršalov životni put znao naizust, u podne u ponoć, biografija Predsednikova mi je nekako zbrkana, a nemam još snage da se vinem do Vikipedije i da Predsednika smestim u odgovarajući vremenski i prostorni okvir. 

Uglavnom, otkako je krahirao kao Predsednik Sveta, Predsednik se vratio u Srbiju, bolje prvi u prćiji, nego treći u Mlecima, UN i sl. Ali. Ali. Onog časa kad je postalo jasno da bi rado stao na naše čelo, Predsednik je postao nelojalni konkurent, suvišni takmac, i neko se setio da je nakon pogibije vojnika u pitomome Topčideru upravo Predsednik bio prvoizvešten o mirnodopskom krvoproliću, doklen do generala Krge vest o sve u svemu neprijatnom događaju probijala se kao većnici AVNOJ-a kroz mećavu! 

Kako je to moguće?! 

Ne to da se predsedničkom kandidatu naprasno iskopa nešto što mu neće biti plus, to se samo po sebi razume, ali kako bi ubogi regrut, koji vojni rok služi sam samcijat, sa samo jednim nadređenim civilom, mogao doznati nešto što kurir treba lično da šapne generalu Krgi? Da nije lašteći čizme Borisa Tadića naišao na cedulju? Kurir iz Karaša je poruku tu ostavio, a Predsednik ju je našao i protivno PS-u pročitao? Ne bih rekao, nije Predsednik bio posilni, nego je bio savetnik Borisa Tadića! Ako sam dobro shvatio, Predsednik je bio i vojnik i savetnik u isti mah, a opet nije bio vojni savetnik, nije nosio uniformu da ne bi naš državni vrh ličio na vojnu huntu, služio je vojsku u odelu koje nije dužio od države, i savetovao Borisa Tadića kako da svoju neopisivu harizmu dodatno uveća i iskoristi u međunarodnim odnosima.

Predsednik je dragovoljno otišao i na saslušanje, trebalo je ili pobiti optužbu o prvoizveštenosti, ili obrazložiti je, ne znam šta je na informativnom razgovoru zabeleženo, ko zna kad će tek ta istina biti predočena građanima, kad tek sad dobijamo vesti o onome što se zbilo pre dvanaest godina! 

Nije li tada već postojao prigovor savesti, nije li Predsednik jednostavno mogao da ne ode u vojsku? Ili se tada to još moralo? Kao ja što sam morao, i cele bogovetne godine sedamdeset devete savest mi je prigovarala, upropastila mi najlepše vojničke dane i četiri vojnička godišnja doba! 

Šef države sam bira svoje savetnike, i ako je odabrao svog najdražeg učenika (Tadić je Predsedniku razredni starešina u gimnaziji), to razumem, ali zašto je Predsednik morao da bude i vojnik? Da li je želeo da u biografiji ima i vojni rok, da ima tu muževnu i takoreći herojsku odrednicu? Da li ga je Boris Tadić obučavao vojnim veštinama? Koji je rod to uopšte bio?!
 
Predsednik je živeo dvostrukim životom: kao nadređeni, Tadić bi mu (Predsedniku) komandovao “mirno”, “ostav”, “pet minuta voljno”, pitao bi ga “kako se zovu tvoje starešine?”, “kako se zove naša zemlja?”, onda bi se gušter prometnuo odjedared u savetnika, pa bi on podviknuo svom negdašnjem razrednom starešini i svome do maločas nadređenom oficiru, majoru Tadiću: “Slušaj amo!”, pa bi razvezao Predsednik o spoljnoj politici koja mu je još kao adolescentu bila druga kuća. 

Da li je Tadić vodio Predsednika na kakve manevre, kako se Predsednik pokazao na gađanju, je li dobio kakvo skraćenje, značku primernog vojnika? Možda mu se vojnikovanje osladilo, pa se nije demobilisao nekoliko godina, sve dok nije postao ministar inostranih dela, a možda status vojnika ni tada nije hteo da napusti? Ako je služio tri godine, kao što je posle Oslobođenja bilo u mornarici, mora da je unapređivan, i sada po svoj prilici pišem o starijem vodniku?  

Ne bi trebalo da se unapred zakrvim sa još jednim predsednikom Republike, ama me omađijava režim Borisa Tadića, ta mreža, ili pre klupko, ličnih poznanstava i proizvoljnosti: “Ti ćeš, Vuče, da služiš vojni rok kod mene, a prosvetljavaćeš me glede spoljne politike, biće tu Krle, Šapiro i ostali iz kraja… “ 

Ili ste, druže Predsedniče, kao ekstremno preduzimljivi junoša Vi kreativno vodili i taj segment Vaše blistave karijere? Niste li možda Vi, smešeći se onako kako Vi to samo znate, kazali: “Rado bih vas savetovao, nastavniče, ali moram u vojsku…”? Možda će u nekoj budućoj čitanci biti taj istorijski razgovor: “Vrhovni komandant ti naređuje da služiš u kasarni na Andrićevom vencu, give me five!”