Persona grata

Kao sve manje tanka crvena nit kroza sve vlade i strahovlade provlači se večiti Rasim, koji je uskratio sebe medicini i bolesništvu da bi do penzije bio ministar, čemu god čiji kabinet stremio.
Sam Bog poslal! – mora da se otelo mandataru kad je doznao (mada ne znam odakle) da bi u Vladu rado ušlo školovano, ambiciozno i okretno čeljade koje naginje kak se veli istopolnoj ljubavi, pri čemu to naginjanje čeljade ne poriče i ne krije. Blagosloven neka je vetar iz vetroparkova serbskih, koji te je doneo u jednu od delivery units, u besmrtni legat Tonija Blera.
Čitavo jedno godišnje doba potrošio je premijer na stvaranje svoje svite, zadržao je zlatno jezgro iz prethodne vlade, doveo par NN lica, troje njih je, ako se tak može kazat, ovenčao besporteljnošću; kao sve manje tanka crvena nit kroza sve vlade i strahovlade provlači se večiti Rasim, koji je uskratio sebe medicini i bolesništvu da bi do penzije bio ministar, čemu god čiji kabinet stremio: doktorelo i ne glumi da mu je stalo do bilo čega osim da bude na usluzi onima kod kojih su i nož i pogača! Predlažem da mu se zajamči titula emeritusa, prvog u istoriji srpskog vladarluka. Ili će mu se vazalstvo jednog lepog dana možda smučiti, te će i sam posegnuti za vladarskim žezlom?    

&
Čim je otkrio i pridobio ministarku koja će biti LGBT zvezdica na srpskoj zastavi – nije više istina da naša vrhuška ljubi, ohrabruje i podržava samo one vidove hrišćanske ljubavi i hrišćanskog seksa koji produžavaju našu visoku rasu – Aleksandar Vučić bacio se da dovrhuni svoje životno delo koje je šest uri čitao stojećki, prkoseći zakonima fizike, medicine i bontona. Predsednik Vlade dao je pre toga zlatni podstrek našim sportistima, svakog osvajača medalje nagradićemo sa pedeset hiljada evra, bez dakle imalo obaziranja na rezultate mog višegodišnjeg istraživanja koje naučno dokazuje da to ne sme da se radi, medalja je plata koja pobedniku mora biti dovoljna; nagrade koje premijer kraljevski obećava otkidaju se od usta njegovih podanika, a ta usta nisu sva ni sita.
Za sada mi je na ruku nehotice išao predsednik Republike (u daljem tekstu: Baksuz; tako ga je nazvao njegov duhovni otac, koji je doduše izgubio remote controle nad svojim derivatom, ali shodno našoj tradiciji ima pravo da mu da ime) – dok je boravio u Riju nijedno odličje naši nisu osvojili, što, eto, ima i jednu dobru stranu.
Ministar sporta očinski je posavetovao našijence da kad god se na pobedničkom postolju budu našli sa tobožnjim sportistima iz lažne države Kosovo demonstrativno siđu sa varljivog pijedestala, ali taj udarac lažnoj državi još nismo imali prilike da zadamo, jednoj od naših streljačica čini se kao da nas je neko prokleo, pa nije ti Olimpijada Skupština Srbije, dete! s druge strane, ako MOK toliko proganja svakoga ko uzima nedozvoljene eliksire zvane doping, zašto se ne bi stvorila i posebna Međunarodna komisija koja bi kontrolisala na koga su bačene kletve, čini, crna magija i slično. Prokletnicima bi bilo omogućena još po tri dodatna pokušaja, ako je reč o pojedincima; ako se radi o ekipnim sportovima, anatemisani bi bez kvalifikacija ulazili u polufinale. (Ali tome nema kraja: šta ako neki sportisti, naoborot, imaju osveštane i blagoslovene dresove, patike?)
Ministar Vulin Visoki je pokrovitelj proslave dva stoleća i jedne decenije od boja na Mišaru, pretpostavljam da će se ukazati u stilizovanoj ustaničkoj uniformi; jeste on ministar i za rad, i za socijalna pitanja, ali boračka pitanja su pitanja naše budućnosti. Istinabog, u danas malo zanemarenim odevnim predmetima ministrovim bilo je onih koji su svedočili da ministar ceni rad te da štaviše sam, kao i njegov nadređeni, neprekidno radi: u onim džepovima, i u jednostavnom kroju njegovih crnih jakni, nešto me je stalno podsećalo i na Fidela Kastra, i na Mao Cedunga, pa i na samog Josifa Visarionoviča.
Ministar za rad, socijalna i boračka pitanja očaran je otkrićem i takoreći priznanjem Haškog tribunala (to spada u socijalna pitanja, ali je možda i boračko!) do kojeg su hašlije došle istražujući žitije Karadžićevo. According to Vulin, Tribunal je blagoustanovio da se ne zna pouzdano je li rahmetli Milošević lično baš žudeo za nekim samostalnim srpskim arhiplegaom izvan Srbije: Hag dokazuje da je Milošević bio u pravu! uzvikuje Vulin, a ja uzvikujem da je Vulin uvek u pravu! 
&
Šta sve u Skupštini nismo čuli i od poslanika i od predsednika Vlade! Ova zemlja koju ovoliko volimo! Igraću ovde simultanku do zore, svakome od vas daću mat kakav zaslužuje, ne trebaju mi ni pelene ni kateter, ni noša, ni guska, ja sam ustao tada i tada… Pa ako postoji pijanstvo dubina, kome ne mogu da odole ni najbolji ronioci, da li postoji pijanstvo umora? Ne idem ja valjda toliko ispred domaće i svetske medicine? Da li predsednik Vlade sme toliko da se iznurava? Čitali smo kako Japance tamošnji sindikat takoreći pod stražom šalje na obavezno letovanje, zimovanje, produžene vikende, a našeg najboljeg sina niko da prijateljski uzme pod ruku: „Znam da ti možeš još, ugodi slabijima od sebe, i neće tvoja slava biti pomućena ni umanjena, naprotiv: postaćeš još više biće kad budeš ispoljio obzir prema onima koji su u evoluciji iz raznoraznih razloga morali da zastanu svak na svom stupnju!“
Ovako iscrpljenom premijeru se pričinilo da mu nabildovani Bačvanin napada dete, sve mogu da otrpim, ali da mi neko napada dete… A napadač je, po moemu, napao Oca, a ne Sina, niti Sv. Duha, kad je premijeru spočitnuo da potonji ministarsko mesto daje u suštini nepoznatom upravitelju škole. Premorenom premijeru beše pao mrak na oči, što je i razumljivo, pa je onako iz pomračine prešao na ti: „Sram te bilo, sram da te bude…“
I inače su u najvišem zakonodavnom telu mnogi akteri na ti, Martinoviću, okani se mobilnog dok ja držim čas, vidim te okom svevidećim na monitoru… To nadahne vojvodu četničkog da ukorenome dobaci jedno „Klempo!“, učitelj iz stojećeg večnog stava i iz glave očita Vojvodi vakelu protivu šala na račun nečijeg izgleda, to mu štaviše bude kopča, autošlagvort da nas hiljaditi put podseti na svoje vrline koje nismo stigli ni da zaboravimo (marljivost, predanost, požrtvovanost, etičnost), uopšte, poslanici su, kao i pisci, jedna velika porodica, svi o svima sve znaju; toliko su partije uspele da doskoče načelu smenjivosti onih koji su na vlasti, da poslaničke i premijerove čarke, šale i kletve odaju i da su dugo svi zajedno i da su svi u srodstvu. Vladajuća klasa je poput male zajednice čiji fertilno sposobni pripadnici samo međusobno stupaju u brakove koji su redovno na rubu rodoskvrnuća, vladajuća klasa je klupko koje ne bi da se samorazmota, a nema nikoga ko bi se tog podviga prihvatio.
Naše olimpijsko pleme (političari) rasrdilo su se na olimpijsku sabraću iz Hrvatske, u ovoj etnički prečistoj, destilovanoj takoreći državi odaje se javno i sudski počast fašistima i neofašistima! Jedno je kad mi to uradimo, mi smo sve naše gigadesničare, kvislinge i savremenije zločince uzdigli, ali koliko smo mi išli ispred njih! I moglo nam se, jer nismo ni znali da je naša najveća želja da se pridružimo porodici evropskih naroda, ali Hrvati, koji su za tom uzvišenom trpezom, zar da idu našim stopama!? Quod licet Iovi, non licet bovi! Ništa im ne vrede njihovi evropski autobanovi, vijadukti i tuneli koji sijaju kao naši šoping centri, Hrvatska je jedan veliki Martin: Hrvatska u Evropu, Hrvatska iz Evrope!
S druge strane, kakvi su da su, možda i upravo zato, Hrvati barem odvuku pažnju sa onoga što tišti našu sumračnu mahalu: Vojvoda Šešelj je usred Skupštine republike Srbije ustvrdio da Vojvoda Tomislav nije položio nijedan bogovetni ispit (ne iz ravnogorstva nego iz menadžmenta), Premorenko je preko toga ćutke i otmeno prešao, ali se zato naknadno prijavio razredni starešina osumnjičenog Tomislava: nije tačno da je predsednik diplomu kupio! – Pa to niko i ne tvrdi, predsednik je pod sumnjom javnosti da mu je diploma poklonjena, a ne prodata, i u ovom slučaju brze doškolovanosti ne važi uputstvo „prati novac“, diploma je bezgotovinska. Učitelj daje časnu partijsku reč (SNS) da je u školovanju predsednikovom sve bilo cakum-pakum, Tomislav je bio dobar, prilježan i redovan učenik, kao uostalom i toliki drugi koji su se školovali uz rad, a koji su, gle, isto članovi Srpske napredne stranke. Uostalom, krunisa uča svoje svedočenje, Tomislav Nikolić je u praksi dokazao da je master menadžmenta, master univerzum, takoreći: kakav menadžer, takvo i preduzeće!