5. oktobar – 10 godina posle (24. deo)

Niti je stara vlast potpuno otišla, niti je nova imala odrešene ruke da počne da sprovodi ono što je obećavala. Period neizvesnosti i institucionalnog vakuuma se otegao…

Čekajući prelaznu vladu

Nova vlast se polako etablirala u svojim pozicijama, nudeći sve konkretnija obećanja.

„Krediti pod povoljnijim uslovima mogu se očekivati početkom naredne godine kad se stabilizuje kurs. Mi ne obećavamo nultu inflaciju kao prethodna vlast već naredne godine od devet do deset odsto kao u Grčkoj. Očekujemo dolazak svetskih banaka, Sosijete ženeral će proširiti svoju delatnost, a slede razgovori sa Drezden bankom.“ (izvršni direktor G17 plus Mlađan Dinkić, Glas javnosti, 18. 10. 2000. godine)

Sada već bivši opozicionari shvatali su da će pitanje saradnje sa Haškim tribunalom biti jedno od najvažnijih kojim će se baviti u narednom periodu, ali su im očekivanja, pokazaće se, bila suviše optimistična.

„Međunarodna zajednica šalje signale da bi prihvatila suđenje u našoj zemlji, po standardima Haškog tribunala. Time bi bio zadovoljen i moralni princip da krivci treba da odgovaraju, a bio bi sačuvan i integritet predsednika SRJ, koji je rekao da ekstradicije neće biti.“ (predsednik GSS-a Goran Svilanović, Glas javnosti, 18. 10. 2000. godine)

I nekadašnji najprilježniji čuvari bivšeg sistema, brzo su uviđali novu realnost.

„Izborom predsednika Koštunice rešeno je pitanje vrhovnog komandovanja što je za vojsku od izuzetenog značaja.“ (načelnik Generalštaba VJ Nebojša Pavković, Politika, 17. 10. 2000. godine)

Biografija novog predsednika SRJ bila je možda najčitanije štivo u krugovima njegovih dojučerašnjih oponenata. Svaki podatak je zato bio od važnosti.

„Obradovao sam se kad sam čuo da je postao predsednik države. Valjda će sad imati bolja kola. Prvo sam godinama jedva održavao starog stojadina, a sada juga starog deset godina.“ (Dragutin Jovanović, auto-mehaničar u Belanovici, Vreme, 19. 10. 2000. godine)

Što je uopšte raspisivao izbore?!

Bivši funkcioneri žalili su zbog Miloševićeve, kako su isticali, pogrešne odluke, da raspiše prevremene izbore za predsednika SRJ.

„Naš predsednik je doneo nerazumnu odluku da skoro godinu dana pre roka raspiše prevremene predsedničke izbore, a nije morao. Hteo je da pomogne da savezni i lokalni izbori što bolje prođu. Ova pogrešna procena posledica je glupih ili nedobronamernih saveta. Druga njegova greška je što je pogrešno procenio stanje i raspoloženje vrhova policije. Bio je uveren da će policija braniti državu. Takve procene su se pokazale kao netačne. Naprotiv! Kao i u svim zemljama istočne i jugoistočne Evrope presudnu ulogu u prevratima je odigrao državni aparat.“

predsednik JUL-a Ljubiša Ristić, Vreme, 19. 10. 2000. godine

Ristić je, s druge strane, bio uveren u nevinost Slobodana Miloševića.

„U slučaju prevrata u Jugoslaviji, na svu sreću, nije bilo treće greške, koja je takođe bila projektovana i koja bi odmah dovela do neposredne okupacije zemlje. Ta greška bila bi drastična upotreba sile, vojske i delova policije, a uz krvoproliće i slobodno polje delovanja stranih trupa uz poznata opravdanja. A onda je Ustavni sud dolio benzin na vatru! Predsednik Milošević je bio ogorčen, smatrao je to izdajom. Rekao je: ‘Koga sad mogu da ubedim da nisam ja tražio da se ide u drugi izborni krug!’ „ (predsednik JUL-a Ljubiša Ristić, Vreme, 19. 10. 2000. godine)

Pljuštale su međusobne optužbe između nekadašnjih saveznika.

„Odgovarajući na novinarska pitanja o situaciji u MUP-u Srbije, Šešelj je rekao da je za to kriv doskorašnji prvi čovek policije. ‘Problem je bio to što se na čelu policije nalazila totalna budala koja je samo htela da se nakrka i da namešta fudbalske rezultate za FK Milicionar’, dodao je Šešelj.“ (predsednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, Glas javnosti, 20. 10. 2000. godine)

Saopštavane su, najščešće iz druge ruke, informacije o tome kako je izgledala primopredaja vlasti.

„General Pavković odveo je Koštunicu na Dedinje Miloševiću i u tom razgovoru nije ni vikao, ni lupao šakom, već je tražio zaštitu i izražavao strahove za svoju porodicu. To je bio razgovor u kojem je Milošević molio za sebe.“ (predsednik SDU Žarko Korać, Politika, 22. 10. 2000. godine)

Sporost u promenama bila je vidljiva i nakon samo nekoliko dana od revolucije. Socijalisti su postavljali svoje uslove za formiranje prelazne vlade. Kopredsednik Nove Srbije bio je sasvim siguran da će opozicija sa narodom ponovo morati na ulice „da istera pravdu“.

„Ne možeš sa njima drugačije nego bagerom! Sve je to strašno bezobrazno, nema nimalo stida ni sramote. Pa, zar će neki tamo Ivković, Gajevićka ili onaj Minić da nas uče demokratiji, zar će oni da nas ucenjuju?! Ako i dalje budu insistirali da njihovi ministri u prelaznoj vladi budu dokazani kriminalci, ponovo ćemo krenuti na Beograd! Pozvaćemo milione da opet blokiraju čitavu zemlju, da sve stane dok lopovi ne odu u zatvor. Prvi zahtev tih novih demonstracija mora da bude da se odmah uhapse čelni ljudi iz SPS za koje postoje dokazi da su krali i radili svakojaka zla. Ovakvo stanje je neodrživo.“

kopredsednik Nove Srbije Velimir Ilić, Glas javnosti, 23. 10. 2000. godine

Vide se i prve pukotine u odnosima dojučerašnjih revolucionarnih saboraca.

„Đinđić je na svoju ruku uzeo za sebe sva prava. On odlučuje ko će s kim da pregovara, on odlazi na pregovore, a da nikoga od nas ne konsultuje. Odvojilo se nekakvo krilo DOS koje uporno vodi jalove pregovore sa socijalistima. Đinđića socijalisti vrte u krug, zamazuju mu oči lažnim obećanjima, a svi mi stradamo i trpimo.“ (kopredsednik Nove Srbije Velimir Ilić, Glas javnosti, 23. 10. 2000. godine)

Zoran Đinđić je bio pomirljiviji.

„Žao mi je što Velja Ilić nije bio na tim sastancima, na koje se pozivaju svi lideri DOS-a. Ako su neki ljudi mogli da dođu iz Subotice ili Novog Pazara, mogao je i on iz Čačka.“ (predsednik DS-a Zoran Đinđić, Blic, 24. 10. 2000. godine)