Ljudski maksimumi

Premeštanjem Tesline urne u Bajčetinu, predsednik bi u zavičaju podstakao razvoj i nauke i turizma, bogomolja ima i kriptu, premda bi pepeo možda mogao biti u providnoj urni podno vitraža...
Kad umreš, gotov si! Nema spasa ni tebi, ni tvojim kak se veli posmrtnim ostacima: pepeo Nikole Tesle biće premešten iz ulice koju potomci partizanije, pocrkali svi dabogda, još zovu Proleterskih brigada u Hram Svetog Save, to je želja i sanak davni patrijarha našego Irineja, a ispolniće mu je, ako i Gospod u visinama to ushtedne, lično predsednik Nikolić, koji ispade pravni naslednik urne. Jako lepa i pobožna inicijativa, ali zašto sve što je znamenito mora biti u Beogradu?! Ako predsednik Vlade oseća potrebu da bar izvesno vreme stoluje u Nišu, i to u kasarni, a ne u hotelu sa deset zvjezdica, zašto urna koja je ionako bila Beograđanima toliko na raspolaganju, kao god i stranim turistima, Bog ih blagoslovio, ne bi bila premeštena u neki hram Gospodnji podalje od prestonice, u crkvu koju na dedovskom pravoslavnom gumnu od svoje crkavice prilježno zida rab Božiji Tomislav? Premeštanjem Tesline urne u Bajčetinu, predsednik bi u zavičaju podstakao razvoj i nauke i turizma, bogomolja ima i kriptu, premda bi pepeo možda mogao biti u providnoj urni podno vitraža… 

I kad te ubiju, gotov si! Oni koji te nadžive mogu nekoj ulici dati tvoje ime, drugi živi mogu pak preko table sa tvojim imenom prelepljivati slike đenerala Mladića; jedni odluče da ti za neku zgodnu godišnjicu atentata podignu spomenik, tvoji bivši sledbenici se protive…  
Premijer Vučić je rad da se spomenik podigne pod njegovim pokroviteljstvom, Đinđića se setio usred dugotinjajućeg savamalskog karaskandala: ovaj režim, ako i ima nešto sa fantomima u kobnoj kasnoaprilskoj noći, neće samo da ruši ono što je bespravno, on hoće i da gradi ono što je pravno, i što je pravedno. 
Predsednik Nikolić se u večnost upisao primivši spomenik ruskom caru, Vučić će da podigne spomenik Đinđiću, a ako neko velikanu na bronzanu glavu stavi šapku generala Mladića, šta se tu može. Da. Slobodni mediji javljaju da je Đinđićeva udovica „prelomila“ tj. da je ionako odlučan zamysel predsednika Vlade i ona poduprla i pozdravila: država koja je i sama umnogome tabloidna ne libi se da za svoje reklamne svrhe upotrebi osećanja ožalošćenih. A zapravo nema udovica, ni Pekićeva, ni Đinđićeva, ništa sa podizanjem spomenika: udovicama taj zakasneli državni pijetet može biti po volji, ali spomenik podiže država, jer joj je to sada ćef, a reći će tj. država da se tako odužuje pokojniku za izvanredan njegov doprinos zajednici. I udovica tu ne može ništa, čak i ako bi pomislila ili prozrela da se lik pokojnikov naprosto koristi u tekućem političkom biznisu. 

Možda bih po uzoru na Basarin bulazn dana mogao uvesti nešto kao trabunj meseca: Goran 
Vesić zapaprio je ostacima zaklanog DS-a ionako gorke njihove dane na zemljici čarnoj pecnuvši ih što nisu oni podigli spomenik svome vođi, a naprednjaci će ga podići čim u dekadnom sistemu dođe podesna godišnjica, a to će biti mitski broj petnaest – pa nije li g.Vesić u Tominu i Acekovu novotvorinu zvanu SNS došao iz Demokratske stranke?! Možda sam propustio nešto u žitiju ovog gradskog velikana, pamtim ga samo po novogodišnjem velepropalom skeču u Skupštini sa Tijanom Dapčević, i sada Vesić koga sam bio zaboravio, kao što on nije mene nikad ni uočio, menja imena ulicama, premešta ruske generale na rezervne položaje kod Tošinog bunara, šalje ih takoreći u otkomandu, i drži vakelu svojim bivšim partijskim saborcima i sebi samome! 
Na redu je rubrika „gde su, šta rade“. 
Narodni poslanik Vladimir Đukanović potužio se u slobodnome tisku da ga prati etiketa rusofila, koja njemu lično i laska, mada je smatra nezasluženom, ali mu smeta da napreduje kao naučnik, kao privatnik i kao karijerista; ja vidim da je uspon ove naprednjačke zvezde, umalo ne rekoh petokrake, usporen, a sad nam je zvezdochka obelodanila uzrok. 
U Nigeriji nas, da sam juče umro ne bih to znao, još uvek predstavlja g. Marić Jovan, novosrbijanac koji se u poznoj sredovečnosti odao diplomatiji, i još joj se odaje; istraživačko novinarstvo nam, pozivajući se na izvore koji bi rado ostali anonimni, javlja da se g. Marić, seksolog, zvanično legitimiše kao Njegova tj. Svoja Sekselencija, što jeste kalambur dostojan političara ili diplomate, ali kako to zamisliti: titulu „Ekselencija“ uvek upotrebljavaju drugi, a ne sama Ekselencija, kao što „Hajl Hitler“ vazda i svukud uzvikuju others, dočim firer nema potrebe da viče „Hajl Ja“; ali mediji obznanjuju i da je Sekselencija zanemarila posao, da ne pravi prijeme za domaće političare i za diplomatski kor, nego na takoreći privatne zabave dovodi starlete, mali Berluskoni, tako slikaju čoveka koji je bio desna ruka jednog Velimira Ilića; oterao je odličnog kuvara, samo zato što je ovaj star i što je muško, a doveo mladu kuvaricu kojoj će biti potrebne decenije da ispeče zanat, eto, gde su i šta rade, za kakve igre reči(ma) imaju vremena, a ja bih tim ladoležima i dembelanima ukinuo i kuvara, i šofera, i diplomatske tablice, kuvaj sam, ili idi u restoran društvene ishrane! Nisi rad da akaš svoj auto po tuđini – vozi se gradskim prevozom ili taksijem, imaš ionako preveliku platu! 
Ukinuo bih i to oslovljavanje, šta znači danas presamititi se pred ambasadorom i govoriti mu „Vaša izvrsnosti!“, „Vaša izvanrednosti“, zar ne liči to na ono „Đe si, ljudski maksimume!“