Ova Vlada je produbila loše trendove prethodnih

Uvođenje preferencijalnog glasanja bilo bi najmanje bolno rešenje, a povećalo bi šansu da se reše neki od najvažnijih problema, poput liderstva i odsustva takmičenja unutar stranaka, od čega boluju sve partije.
“Srbija je danas minimalna izborna demokratija u kojoj se osećaju veoma loši trendovi ugrožavanja sloboda i prava koja su bila osvojena u prvoj dekadi nakon Petog oktobra. Osnovni uzrok je nepostojanje nezavisnih demokratskih institucija koje bi ograničile i kontrolisale sve snažniju izvršnu vlasti i nadmoć političkih partija, od nacionalnog do lokalnog nivoa. Imamo vlast koja je izabrana na izborima, ali sve preko toga je diskutabilno. Samo proces brojanja glasova je bio pošten, ali ni sama kampanja ni izborni proces nisu bili fer”, kaže u razgovoru za Istinomer dr Dušan Spasojević, docent na Fakultetu političkih nauka.  

*
Dušan Spasojević / Foto: Istinomer  

Prošlo je tačno 25 godina od održavanja prvih višestranačkih izbora u Srbiji. Kako biste ocenili stepen demokratije u Srbiji u proteklih 25 godina? U kom periodu je ona bila na najvišem, a kada na najnižem nivou?

Najniži nivo je vezan za prvu dekadu, koja se ne može nazvati demokratskom. Demokratija se od 2000. godine razvijala uz konstantne uspone i padove, pa se teško može govoriti o nekom posebno dobrom periodu. U različitim periodima neki mehanizmi su bili dobri, da bi kasnije potpuno popadali. Ipak, period od 2008. naovamo uzima se kao vreme kada se izborna demokratija konačno konsolidovala, uz veoma ozbiljne zamerke u vezi sa slabostima parlamenta, javne sfere i civilnog društva.   

Kada je počeo pad?
Posle blagog uspona od Petog oktobra, neki principi su napušteni već 2004. U prvoj vladi bilo je dobro to što stranke nisu feudalizovale ministarstva, pa je ministar bio iz jedne stranke, a pomoćnici iz drugih. To je napušteno kao princip od 2004, sa dolaskom druge vlade. Ali, od te godine do 2008. manje zakona se donosilo po hitnoj proceduri i parlament je radio na uređeniji način. Ipak, kontrolna funkcija Skupštine Srbije bila je potpuno zanemarena. A onda od 2008. do 2012. kontrolna funkcija nije bila loša, ali se u to vreme svakodnevno radilo po ubrzanoj proceduri i zakonodavna funkcija Skupštine je patila. 

A od 2012. do danas?

Mislim da je stepen demokratije u silaznoj putanji, jer su od 2012. pojačani svi negativni trendovi koji su do tada postojali, a nema novih pozitivnih. Posebno je aktuelna Vlada Srbije, formirana 2014, unapredila, ako se tako može reći, sve loše trendove – položaj medija, odnos prema parlamentu, prema kontrolnim i regulatornim telima. Sve je otišlo korak niže i teško je naći element demokratije koji je unapređen. I činjenica je da 15 odsto birača desnice nije dobilo svoje predstavnike u parlamentu. To nije dobro za demokratiju. To naravno nije odgovornost SNS, ali ovo je prvi put posle 1990. da parlament nije dovoljno reprezentativan. 

Smatrate li da je opravdano mišljenje da bi poverenje građana u Skupštinu Srbije bilo veće ukoliko bi se vratio većinski izborni sistem u kome se glasa za konkretnog kandidata za poslanika, a ne izbornu listu, jer bi, u tom slučaju, oni bili direktno odgovorni građanima koji su ih birali? 
Politička odgovornost ne proizilazi direktno iz načina izbora, jer je potrebno da građani imaju mehanizme kojima bi uspostavili političku odgovornost, a koji danas ne postoje. Ipak, može se pretpostaviti da bi većinski izborni sistem u nekoj meri povećao poverenje, jer bi stranke morale da predlože kandidate koji su bolji od sadašnjih.  
O kojim mehanizmima govorite?
Kontrolnim mehanizmima. Sa jedne strane, civilno društvo koje je sposobno da artikuliše interese i da vrši kontrolu nad Vladom. Sa druge strane, slobodni mediji koji će izveštavati o tom procesu. Tu su, takođe, i državne institucije koje rade svoj posao nezavisno od izvršne vlasti. Dakle, ako ne postoje ta tri elementa potpuno je svejedno na koji način ćemo birati poslanike, jer je čitava moć u rukama izvršne vlasti. Kako god modelirali izborni sistem, ako ne rešimo te osnovne probleme, sistem neće dati očekivane rezultate.  

Da li bi glasanje za konkretnog poslanika bilo garancija da poslanici neće biti samo “stranačka vojska”, što je jedna od najvećih zamerki koja se upućuje sadašnjem parlamentu? 
Nikako. Britanski sistem je poznat po partijskoj disciplini, iako je reč o većinskom sistemu. Ne treba zaboraviti da i kod većinskog sistema stranke moraju da predlože kandidate, što ih stavlja u zavisan odnos. Ipak, kod nas bi postojanje više od dve stranke umanjilo uticaj partije na kandidata, jer bi oni mogli da promene stranku. Ipak, kada bismo uveli većinski sistem, sigurno je da bi se vremenom smanjio broj stranaka. 
Da li bi, onda, većinski izborni sistem bio dobro rešenje? 
Ne, jer mislim da bi on u sadašnjim uslovima doveo do disproporcionalne zastupljenosti jedne stranke, slično kao i 1990. godine. Takođe, problemi koji onemogućavaju građanima da drže političare odgovornim, kao što su neslobodni mediji i slabo civilno društvo, postojali bi i u tom izbornom sistemu i još više otežali da se pozitivne karakteristike ovog sistema iskažu. 

Tokom devedesetih godina tadašnja opozicija uporno je zahtevala upravo proporcionalni sistem, da bi se eto i on pokazao neefikasnim.
Većinski sistem jeste efikasniji, jer rađa efikasniju vladu, ali proporcionalni omogućava da se čuje više glasova i smatra se boljim za tranziciona društva koja još traže neku vrstu društvenog konsenzusa. To je sistem u kome se pruža šansa i društvenim manjinama da kažu šta misle. Proporcionalni sistem je kod nas pokazao neke dobre stvari.
Koje?
Omogućio je da se formira nekoliko prelaznih pozicija u partijskom sistemu koje bliže odslikavaju razlike u biračkom telu, zato što u Srbiji ne postoje samo dva politička pola. Taj sistem je doveo do ukrupnjavanja partija, do određene stabilnosti, ali je onda sa poslednjom podelom unutar DS-a i neulaskom čitavog desnog bloka u parlamenat doveo do disproporcije. Do tada je manje-više taj sistem uradio dobre stavri. 
Kažete da je proporcionalni sistem bolji za tranziciona društva.  Da li to onda znači da naše društvo izlazi iz tranzicije?
Mislim da će tranzicioni efekat kod nas još dugo da se oseća, tako da efikasnu vladu možemo da dobijemo i uz malo popravljanje proporcionalnog sistema, poput uvođenja većeg cenzusa za koalicije. Ili pravljenja nekoliko izbornih jedinica. Takođe, većinski sistem nije dobar kada gledamo druga istočnoevropska društva, jer u njima skoro da ne postoji primer isključivo većinskog sistema.
Šta mislite o kombinaciji dva sistema na republičkim izborima, kao u Vojvodini?
To je dobra opcija, jer omogućava najbolje od dva sistema. Ipak, nisam siguran da bi u sadašnjim uslovima mogli da dođemo do dobrih pravila – od crtanja izbornih jedinica do udela svakog od sistema u izboru parlamenta.  
Građani Hrvatske su ove godine prvi put na parlamentarnim izborima imali mogućnost “preferencijalnog glasanja”, tačnije opciju da zaokruže ime kandidata na izbornoj listi, a potom kandidat sa najviše glasova na listi ulazi u parlament. Da li bi to i kod nas bilo dobro rešenje?
To bi bilo bolje rešenje od postojećeg, jer uvodi korektivni mehanizam u sistem koji je uspostavljen i poznat biračima. Takvi mehanizmi bi uzburkali odnose u partijama i podstakli unutarstranačko takmičenje i demokratičnost. Osnažili bi i veze između birača i poslanika i naterali stranke da biraju bolje kandidate. Takođe, to bi značilo da pokušava da se popravi postojeći sistem, a da se ne pravi radikalna i neizvesna mera uvođenja većinskog sistema. Ipak, ne treba zanemariti da u Hrvatskoj postoje manje izborne jedinice koje omogućavaju građanima da se upoznaju sa većim brojem kandidata i da se osete prednosti sistema sa preferencijalnim glasanjem, dok bi u Srbiji to i dalje bila velika lista od 250 osoba. Ukoliko ne uvedemo više izbornih jedinica. 
A da li je to moguće?
Hrvatska je tu u prednosti jer ima županije, pa na svakom listiću ima svega desetak kandidata svake stranke i biračima je lakše da se opredele. Kod nas za to ima više problema, a ključni je Kosovo. Verovatno bi bilo moguće da Beograd bude jedna jedinica, Vojvodina druga, ali gde bi bile ostale i na koji način odrediti granice između njih, nije jednostavno.  
Šta je onda rešenje?
Uvođenje preferencijalnog glasanja bilo bi najmanje bolno rešenje, a povećalo bi šansu da se reše neki od najvažnijih problema, poput liderstva i odsustva takmičenja unutar stranaka, od čega boluju sve partije. Niko ne očekuje da ta vrsta glasanja napravi stranke najdemokratičnijim na svetu, ali da bar malo uzburka i motiviše neke kvalitetne kandidate da se bore za svoje mesto na listi, to da. Drugi mehanizam oko koga bi se uspostavio konsenzus jeste povećanje cenzusa za koalicije. Mešavina dva sistema je zanimljiva, ali bi u tom slučaju broj poslanika morao da se poveća. Verovatno bi se, da bi reprezentativnost bila zadovoljena, stotinak poslanika biralo po proporcionalnom sistemu, a po većinskom bismo dobili poslanike iz najmanje 100 ili 120 gradova.

*
Dušan Spasojević / Foto: Dragan Kujundžić

Mnogi pominju da je 1991, na samom početku višestranačja, bila kvalitetnija rasprava u Skupštini Srbije, da je ideloška podela bila iskrenija. Delite li to mišljenje?

Situacija se toliko promenila da je takvo poređenje neadekvatno. Tada su građani i partije bili puni demokratskog entuzijazma i dosta dobrih kandidata je htelo da se bavi politikom. Danas je situacija potpuno suprotna. Ne treba zaboraviti ni odnos prema opoziciji od strane SPS većine. Takođe, ideološki profili stranaka ni tada nisu bili ništa koherentiji nego danas, niti je bilo vreme ideoloških podela, jer je osnovna tema bila raspad Jugoslavije i odnos prema Miloševićevom režimu.  
Da li su onda ti poslanici bili naivniji ili samo bolji glumci od sadašnjih?
Može se reći da su više verovali i bili naivniji. Ta 1990. godina bila je “nulta godina” demokratije, u kojoj su svi izlazili sa velikim i temeljnim idejama kako urediti društvo. Danas znamo koordinate u kojima se kreće društvo i svesni smo da velike promene i nisu baš moguće. To se u teoriji naziva “tabula rasa”, hipotezom da je političko polje toliko prazno da akteri mogu da utrče i nude šta god hoće, jer se upostavlja novo društvo. I onda je logično da ljudi govore isključivo na osnovu svojih dubokih uverenja. To više imponuje nego kada se danas raspravlja o nekim stvarima koje su prizemnije i tehnokratskije.
 
Koji su ključni razlozi što je, kako kažete, dosta dobrih kandidata nekada htelo da se bavi politikom, a što je danas ređi slučaj?
Postoji veliko razočaranje među građanima, ali i političarima. Te 1990, pa i 2000. svi su imali velika očekivanja. Postoji percepcija da je politika jako korumpirana aktivnost i to vodi ka negativnoj selekciji. Ljudi koji sebe smatraju poštenima ili nemaju stomak za politiku ne ulaze u nju. To nije ništa novo. U modi je citiranje Vebera, a još on je kazao da je “politika pakt sa đavolom”. U različitim društvima taj pakt je veći, a u nekim manji. I partijska disciplina koja je prevelika, sprečava ljude sa integritetom da se bave politikom. 
Ističete da su se u Srbiji poslednjih godina gotovo sve partije okupile oko centra. Da li to može da bude šansa za ekstremnu desnicu i ekstremnu levicu?
Da, kad se mnogo stranaka nagura u centar to izaziva reakciju sa polova. Jedan deo stranaka će se iz centra pomerati ka polovima, jer mora da radikalizuje svoju ponudu u odnosu na konkurente. Zato je logično očekivati vrlo glasnu desnicu, koja je sada zanemarena u parlamentu, poput SRS, Dveri i DSS-a.  Verovatno možemo očekivati i pokušaje levice, kao što je novoformirana Levica Srbije i sličnih stranaka, ali i pomeranje Demokratske stranke ka levici u pokušaju da se više ideološki razlikuje od Srpske napredne stranke, koja je zauzela centar. SNS će činiti sve da izbegne da se o bilo kom pitanju opredeli u značajnijoj meri, jer joj to taktički ne odgovara.   
Dragoljub Mićunović je u intervjuu Istinomeru kazao da je prvi saziv Skupštine Srbije bio kvalitetan zahvaljujući većinskom sistemu, jer je u parlament ušlo, na primer, 50 lekara, ali i stručnjaka različitih profila. Da li je to zaista bila zasluga drugačijeg izbornog sistema ili je nešto drugo u pitanju?
Sigurno da deo zasluga ide na račun izbornog sistema, ali i generalnog entuzijazma za politiku. Nažalost, ne vidim da je to uticalo na demokratsku praksu parlamenta, stanje demokratije u Srbiji ili pravo opozicije da deluje. Takođe, ništa ne sprečava Demokratsku stranku da danas lekare i stručnjake stavi na vrh svoje liste. 
Kako onda vratiti entuzijazam za politiku?
Tako što ćemo pokušati da nateramo političare da govore o problemima koji interesuju građane, da nametnemo teme koje su važne. Jedan od mehanizama koji se pokazao efikasnim u regionu jeste otvaranje pregovaračkih poglavlja sa EU.  Razgovori o poglavljima strukturiraju političku scenu tako što politički akteri moraju jasnije da se odrede prema konkretnim pitanjima. To je, na primer, u Hrvatskoj i Poljskoj donelo profilizaciju partijske scene. Recimo, kada se pregovora o subvencijama za poljoprivrednike, onda se javlja javna debata koja je kod nas trenutno na nivou simbola, poput Kosova ili EU. Neće, naravno, svi pratiti sve teme, ali će jedan broj građana biti zainteresovan i to će  strukturirati političko polje. Takođe, opozicija će nametati teme, jer vlast ne može dugo da opstane u sadašnjem ideološkom centru. Neke društvene grupe će postati nezadovoljne, što će stvoriti takmičenje i vratiti entuzijazam za politiku.  
Premijer Vučić je početkom godine najavio da će novim ustavnim rešenjima broj poslanika biti smanjen na 125 do 150. Da li bi to Skupštinu Srbije učinilo efikasnijom?
Ne nužno. Skupština može i danas da bude efikasna, ali izvršnoj vlasti to nije u interesu, niti je parlament dovoljno snažan da se izbori za bolji položaj. Nema suštinske razlike u efikasnosti između sadašnjeg broja poslanika i da ih, na primer, ima 150. 
Koliko bi građani imali koristi od takvog rešenja ili bi bili oštećeni, jer bi se povećao broj gradova koji nema svog predstavnika u najvišem zakonodavnom telu?  
Ako je jedna od osnovnih primedaba centralizacija sadašnjeg parlamenta, bez ikakve dileme je da bi se takav trend samo povećao sa smanjenjem broja poslanika. Manji parlament bi umanjio reprezentativnost institucije i onemogućio da se čuju manji ili opozicioni stavovi. Takođe, smanjenje broja poslanika zbog ušteda veoma je licemerna taktika izvršne vlasti, koja time dodatno otežava rad parlamenta.