Milioni dinara za platforme koje ne funkcionišu

Osoba sa invaliditetom ne može da pređe sa jedne strane Terazija na drugu, jer se platforma koja podiže i spušta kolica u podzemnom prolazu često kvari. Grad Beograd je 2011. godine platio više od 7,5 miliona dinara za kupovinu i ugradnju ovog sistema koji je trebalo da olakša život Beograđana. Ipak, skoro četiri godine nakon ugradnje podizno-spuštajućih platformi u centru Beograda, podzemni prolazi su za osobe sa smetanjama u kretanju i dalje nepremostiva prepreka. 

Foto: Aleksandra Kojić  

Ekipa Istinomera je zajedno sa radnicima „Beokončara“, firme koja je u prošloj godini bila zadužena da održava platforme, proveravala ispravnost ovih uređaja. Uprkos njihovim tvrdnjama da sve funkcioniše kako treba, uverili smo se u suprotno. Tom prilikom jedna platforma uopšte nije mogla da se pokrene, a četiri nisu imale daljinski upravljač pomoću kojih funkcionišu.
Foto: Aleksandra Kojić 
Radnici „Beokončara“ ističu da izostanak daljinskih komandi nije problem, jer tvrde da su „uvek na raspolaganju“ onima kojima pomoć zatreba. Ipak, nismo primetili da je bilo gde u prolazu istaknut broj telefona koji građani mogu da pozovu u tom slučaju. Vesna Bogdanović iz Centra za razvoj inkluzivnog društva kaže da je platformu koristila samo jednom, odmah pošto su ugrađane, ali dodaje da se tada „osetila pomalo nesigurno“.

„Mi i kolege iz Udruženja za reviziju pristupačnosti više puta smo apelovali da se te platforme ne postavljaju, jer smatramo da nisu dobro rešenje”, kaže Vesna Bogdanović.

Uprkos upozorenjima organizacija civilnog društva, Grad Beograd 2010. raspisuje tender za kupovinu i ugradnju platformi. Od 2010. do kraja prošle godine grad je dvema firmama, „Grossi Engineering“ i „Beokončar“, isplatio više od 8,5 miliona dinara za kupovinu i ugradnju, odnosno održavanje spuštajućih platformi za koje malo Beograđana može da kaže da se seća da su bile u upotrebi. Da je instaliranje ovih platformi propala investicija smatra Srđan Čikara, sekretar Udruženja distrofičara Beograda.

„Izgleda da se te poprilično velike investicije odrade stihijski. Više je u pitanju marketing, jer nadležni dođu, dovedu nekoliko ljudi, slikaju se i odu. Lično nisam koristio te platforme, ali mi se jedan od članova udruženja požalio da nije mogao da ih upotrebi, jer nije uspeo da pokrene platformu“, ističe Čikara.

Za realizaciju ovog projekta bio je zadužen sada već bivši pomoćnik sekretara za saobraćaj Dragan Vuković. Kada smo ga pozvali da nam odgovori na pitanja o svrsishodnosti ovih platformi, odnosno šta danas misli o ovoj investiciji vrednoj 70.000 evra, Vuković nije želeo da razgovara. 

Foto: Aleksandra Kojić  
Ta pitanja smo, između ostalih, postavili i Sekretarijatu za saobraćaj. U pisanoj formi nam je odgovoreno da je “…svako investiranje koje ima za cilj unapređenje infrastrukture koja unapređuje kvalitet života osoba sa invaliditetom dobra investicija”. Bez obzira na naše molbe da razgovaramo sa nekim iz Sekretarijata, nismo uspeli da dobijemo sagovornika, a ujedno i priliku da dođemo do odgovora na pitanje kakav je javni interes plaćanja održavanja sistema spuštajućih platformi, iako su se vrlo brzo nakon ugradnje pokazale neupotrebljivim.

Ne)sporazum oko održavanja? 
Na tenderu sprovedenom 2010. ugovor za kupovinu i ugradnju sedam spuštajućih platformi dobija firma „Grossi Engineering“ iz Beograda. Za 7,5 miliona dinara ova firma je bila u obavezi da kupi i ugradi platforme, ali i da obezbedi njihovo održavanje u naredne dve godine. Tako predviđa i ugovor ove firme i Grada Beograda koji smo dobili uz pomoć Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Isto tumačenje smo dobili u pisanoj formi i od Sekretarijata za saobraćaj. 
Foto: Aleksandra Kojić  
Međutim, u firmi „Grossi Engineering“ tvrde da je održavanje trebalo da bude predmet posebnog ugovora.

„Mi smo godinu i po dana platforme održavali besplatno. Govorili su nam iz gradske uprave: „Održavajte, održavajte, biće vam plaćeno“. Nakon svih tih neispunjenih obećanja, mi smo prestali da ih održavamo. Garantni rok zapravo znači obavezu da obezbedimo servis, to jest da imamo kapaciteta i kadar, ali ne i da to radimo besplatno. To mora da bude plaćeno naknadno. Bilo je dosta mehaničkih i fizičkih kvarova. Dešavalo se ponekad da samo jedna platforma radi. To je dosta posla, a garantni rok to ne pokriva“, kaže za Istinomer Nikola Veličković, sadašnji direktor „Grossi Engineering“.

Podaci Uprave za trezor pokazuju da je Grad Beograd 2012. ovoj firmi, za delove i popravku tehničkih kvarova, uplatio dodatnih 370.000 dinara, iako su nam u pisanom odgovoru iz Sekretarijata za saobraćaj nagovestili da je u cenu iz prvobitnog ugovora sa ovom firmom uključeno i održavanje. Od aprila 2013. „Grossi Engineering“ prestaje sa održavanjem, a čak narednih sedam meseci gradska uprava ne bira na tenderu firmu za ovaj posao. Dakle, u tom periodu ovaj sistem nije imao obezbeđen servis. Na pitanje zbog čega se na takav način odnose prema onome za šta su građani platili skoro osam miliona dinara, niko iz gradskog Sekretarijata za saobraćaj nije odgovorio.

Uprava za trezor

U decembru 2013. firma „Beokončar“ dobija ugovor za održavanje platformi u okviru posla održavanja pokretnih stepenica. Direktor ove firme Petar Razmoski u kratkom telefonskom razgovoru nam je rekao da im je održavanje ovih platformi „praktično nametnuto“, jer su oni učestvovali na tenderu prevashodno zbog održavanja pokretnih stepenica. 

Radnici „Beokončara“ kažu da su platforme, kada su preuzeli njihovo održavanje, zatekli u neupotrebljivom stanju, ističući da su one podložne čestim kvarovima. Ugovor ove firme, vredan oko 15 miliona dinara važio je do 1. decembra prošle godine. Održavanje platformi niko zvanično ne preuzima naredna tri meseca da bi početkom marta ove godine „Beokončar“ opet potpisao dvogodišnji ugovor sa Gradskom upravom za isti posao vredan 29 miliona dinara.
Problem mobilnosti osoba sa invaliditetom i dalje postoji 

Dok se za četiri godine sistem podizno-spuštajućih platformi pokazivao kao potpuno neodgovarajući, gradske vlasti nisu pronalazile alternativu koja bi omogućila nesmetano kretanje osobama sa invaliditetom kroz Terazijski tunel. Međutim, ovo nije ni jedini problem. Osobe sa invaliditetom imaju brojne probleme sa arhitektonskim barijerama – suočavaju se sa nepristupačnošću stambenih i zgrada od javnog interesa, javnih površina i prevoza. Ne postoje tačni statistički podaci o izdvajanjima države u rešavanje problema pristupačnosti, već se samo sporadično mogu pronaći podaci o pojedinim projektima koje finansiraju ministarstva. Sve ovo nameće zaključak da država, ali i lokalne samouprave, još nemaju jasne planove o potpunom uključenju osoba sa invaliditetom u sistem, ali ni efikasnom trošenju novca poreskih obveznika u ove svrhe.