Dolce vita

Lepo smo počeli novo leto Gospodnje. Pojeli smo nekoliko tona torti sa deponije, a niko se nije potužio ni na kakvu stomačnu tegobu, što će reći da smo očvrsnuli, da možemo jesti stvari i iz pokvarenih frižidera, kao god i namirnice kojima je prošao rok trajanja, očito odveć savesno određen. Gorku pilulu dobili smo od koga nego od Albanije, čiji je premijer dao da mu se vila svečano obmota mapom Vel. Albanije, na šta smo mi dobrosusedski ukazivali levo i desno doklen se domaćin nije rešio da svoj dom odmota. Okrenutost vladajuće klase Evropi odnela je danak za našu iskonsku i voljenu srpsku Novu godinu. Gde su zlatni dani kad je Koštunica, sve bivajući neutralan naspram velikih sila, cupkao uz Cecine pesme, zajedno sa, mislim, samim Matijom! Ove godine slavilo se ispred Svetosavskog hrama, ali to je izgleda organizovala sama Sveta matera, čiji to praznik i jeste, Cecilija je razgalila Novosađane, moja neznatnost je pak isuviše lenja da bi istražila je li u pitanju dobrotvorni, ili pak čisto komercijalni končerto, i da li je grad Novi Sad potrošio koji filer iz džepova Novosađana koji niti slušaju arije gospođe Ražnatović, niti slave našu novu godinu.

Selo Bajčetina prednjači u ekologiji, njega ne sme da nadleti nijedno vazduhoplovno sredstvo (komarci biće prskani iz zaprežnih kola koja će vući kobre). Odnedavno je u srpskom Kumrovcu zabranjen i lov, ali članovi tamošnjeg lovačkog društva, kao i krivolovci koji su prirodno želeli da ostanu anonimni, kažu da ih trajni lovostaj na puškomet oko predsednikove kuće neobično veseli i da im štaviše godi, jer se divljač, shvativši dobre strane brige o predsednikovoj bezbednosti i miru, okuplja u blagosloveni zabran. Predsednikova kuća je sigurna kuća za divljač i prerasta u prirodni rezervat, male Brione takoreći. Stanislava Pak kivna je na sve koji bi voleli da predsednika u njegovoj rodnoj kući nadleću avioni, helikopteri, cepelini puni turista naoružanih fotoaparatima i teleobjektivima, smatra da predsedniku ne žele dobro onako kako mu ona iskreno želi. Oliver Antić je još uvređeniji, od njega sam i čuo da neka turistička agencija ima u svojoj redovnoj maršruti i nadletanje čiča Tomine kolibe, pa nije vam to Beli dvor, da dolaze grupe u obilazak.

Speaking about President, sva je prilika da će inauguracija nove hrvatske predsednice proteći, kao i Josipovićeva, bez našeg markantnog premda vazda snuždenog predsednika: nema sretenija na Sretenije, to je naš najnoviji poklič. G. Nikolića zabolelo je što Kolindeta odvaja Vojvodinu od Srbije, zasad samo na rečima, ali nikad ne znaš kad će Hrvati preći sa reči na dela. I sam taj izraz u naš jezik doneo je Hrvat Broz Josip, drugo, susjedi su za svečano puštanje u opticaj nove predsednice odabrali baš Sretenije Gospodnje, koje je, kao što svaki iole načitan građanin ma koje zemlje znade, Dan državnosti kod nas, te će nas u Zagrebu izgleda predstavljati Mrkić. Predsednik drži da bi naš blagdan bez njegovog veledržavničkog prisustvia izgubio sjaj, doklen će inauguracija proći i bez njega: bez jednog Ciganina može da bude vašar.

Ali ima vašara koji ne mogu bez bivšeg predsednika Tadića. Ovaj građanin koji je iz službe otpušten bez počasti ipak je otišao u Azerbejdžan, svojom harizmom i svojim enormnim ugledom odobrovoljio je i obodrio tamošnju vlastelu i bogatune da nastave sa izgradnjom puteva u Srbiji, otputovao sam tamo na molbu naše Vlade, ko te je molio, neće da kaže, čuva svoj izvor, jer zna da nikome to ne bi bio plus ni u očima drugih ministara ni u očima javnosti. Primenjujući Hipokratovu zakletvu na svoje vlastito dobročinstvo Tadić nam nije kazao ni da li mu je podvoz, smeštaj i kost platila vlada, njegova vlastita strančica, ili je sve podmirio iz svog nastavničkog džepa.

151

Šta je još bilo? Ja taman hteo da pitam šta radi komunalna policija, jer samo gledam njihova brojna službena kola na ogromnom parkingu u Maršala Tolbuhina, kad oni pomogoše kontrolorima Bus-Plusa i natakoše lisice građanki koja se oglušila o neugomonnyi golos automata koji te besomučno podseća da očitaš svoju karticu kako ti sami kontrolori ne bi očitali bukvicu. E, kontrolori, protivno reputaciji koju imaju, nisu hteli da građanku sami izdevetaju nego su je predali organima komunalnog gonjenja, koji, dakle, rade, ali su smrtno uvređeni što je njihovu intervencu jedan građanin snimio mobilnim telefonom: no, no, kao što ne smeš da crtaš Proroka, ne smeš da slikaš ni Svetu Komunalnu Policiju! Iako je njihova akcija izvedena naočigled svekolikog putništva koje je svetosavski očitalo svoje „Bus plus“ kartice.

Da, dok smo kod svetinja: premijerov brat (stvar je opšte kulture znati ego imja: Andrei) dobio je lično od ministra Gašića vojne telohranitelje, jer je trebalo da ide na porodični ručak. Ministar se pohvalio i da su vojna lica u minule dve i po godine dobile 1.420 stanova. Nisam zlurad i milo mi je kad se neko skući, ali imam prigovor savesti: nisu li time civili, kako zaposleni, tako i nezaposleni, dovedeni u neravnopravan položaj? Ko će njima (nama) da da 1.420 stanova? Zadovoljan što će biti upamćen kao oficirska majka, ministar obrane nazvao je glupošću ombudsmanova službena zapitkivanja o aferi Andreika i o događajima vezanim za gej paradu; poriče da vojna bezbednost ikoga prisluškuje, ja mislio da će reći kako usled naše bankrotiranosti ni tako ugledna služba, kojoj stanovništvo veruje koliko i Crkvi, policiji i „Politici“, nema uređaj za prisluškivanje, ali i mi konja za trku prisluškivanja imamo, nismo spali samo na Davinićev satelit, kupili smo tu krasnu igračku 2009. godine, ali su je ovi sadašnji naši komisijski onesposobili za rad, domaćinski nema šta! Pa što je niste vratili prodavcu, ako nam ne treba? Ili tu nema money back?!

U Novom Sadu osveštan je vodovod, pravoslavnu sv. vodicu ima da piju i Mađari, i Slovaci, i neznabošci pravoslavne proveniijencije, pa šta, i Sveti Sava je školska slava iako ne potiču svi đaci iz srpskih porodica. Nastavljamo sa vestima iz sveta svetinja. Vatikanu je naša država odobrila da otvara verske škole po Srbiji, ali neka se nadaju da će se u njima kao inspektor ikad jednog lepog dana pojaviti Sveti otac. Srbija je velika tajna, ali je za Svetu stolicu i velika čežnja, naši se goste tamo, a domaćina iz Vatikana nikako da pozovu kod nas malko na posedak.
Speaking of Vatikan, profesor Vladeta Janković je savremenu našu diplomatiju, lišenu koštunićanaca, nazvao „bolno i vapijuće diletantskom“. Kako lepo rečeno, nadam se da su Matija i Voja pročitali ovaj biser profesora filologije. Da sam na njegovom mestu ja bih kazao: „Ako smo Marši, riba zvana Sanda, i moja malenkost mogli da budemo ambasadori, to znači da je sa diplomatije skinut mistični magleni veo, svako ko je po volji vođama vladajućih stranaka može biti ekselencija kud god vam drago.“

Srbija je, kako rekoh, velika tajna. Paliknjiga Ljušić nije više na čelu „Službenog glasnika“ i moraće kao i eks ekselencija Janković da se pokunjeno vrati katedri, doklen će ga u „Glasniku“ odmeniti Jelena Trivan o kojoj sam do ovog veleimenovanja držao da je nelečena tadićevka. Ali možda i ne mora da se potpuno oslobodi zavisnosti: ako je Tadića Vlada kumila i poslala u Azerbejdžan, zašto ne bi i za Trivan svanuo dan svečan, divan?

Vesti iz belog sveta. Branimir Glavaš pušten je iz kazneno-popravne ustanove u BiH, gde je pobegao iz volj. Hrvatske koja ga još uvek željno čeka da dosluži koju godinicu i u nekoj od njezinih apsana. Rekao je da njegov izlazak na slobodu dokazuje čistoću Domovinskog rata. Htedoste reći „čistotu“, ali tako je to kad neki glavašina padne, pa nema ni vlastitog lektora.

Radnik fabrike celuloze u Urugvaju nije imao para da dopuni tamošnji „Bus plus“, plašeći se komunalne žandarmerije odlučio se da stopira, makar ga u vozilo primio kakav pripit ili neiskusan vozač. Kad, par koji ga je povezao – predsednik Urugvaja i prva dama Urugvaja, voze sami sebe i pomažu sugrađaninu, doklen njihovu kuću nadleće svak kome se ćefne da pilotira i da snima, a unaokolo se razleže lavež lovačkih pasa i čuje se paljba na nedužnu divljač.