Strah za Srbiju

Udobno zavaljen u stolici predsedavajućeg u Skupštini Ujedinjenih nacija, bivši ministar koji se preziva kao ja, slavodobitno posmatra svog predsednika dok ovaj drži vakelu vascelom čovečanstvu na temu „Haški kazamat i moj kum u njemu“. O nepravednosti Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, političkom progonu Srba u njegovim sudnicama i nebeskoj pravdi, održa predavanje, nimalo diplomatskim tonom, predsednik jadne, unižene i propale Srbije, prepodobni Tomislav Nikolić.

I pošto su duetski konstatovali da je, najzad, istina o Haškom tribunalu progovorila, moj prezimenjak i Sv. Toma Haški mogu da se nadaju da će istorija, kad tad, potvrditi sve ono što su organizovali i rekli u zgradi na Ist riveru. Jer, nada umire poslednja. A da prethodno, sve to, okače mački o rep. Jer, međunarodna javnost, iako i sama svesna dirigovane pravednosti tog suda, Tominu i prezimenjakovu aktivnost tretira kao incident koji nalikuje smrdljivom siru.

Predsednik Srbije temeljno se pripremao za rešavanje akutnih političkih i državnih pitanja, te je u tom svetlu celivao patrijarhove skute u traženju blagoslova da mu duša i srce nađu mir u očuvanju srpske kolevke, Kosova i Metohije. Koje odavno to nije, ali očevi nacije bi i nadalje da dete ljuljaju baš tamo. Za istorijsko „ne“ briselskom usmenom predlogu, valjalo je otići u patrijaršijske dvore po duhovni mir toliko neophodan svetovnom strahu. Koji je onoliko obuzeo Aleksandra Vučića da nije odoleo da to i podeli sa nama: „Tresem se od straha za Srbiju“, reče on. Poznat mi je takav strah. Mene drhtavica ne napušta više od dve decenije od straha za sebe u Srbiji.

Nikolića, međutim, ne beše strah da ugosti Milorada Dodika koji nam, takođe, poručuje da nema pristajanja na ultimatume mrske međunarodne zajednice. Rusija je majka.

 Ona u kojoj je boravio predsednik vlade Ivica Dačić, kojem Dmitrij Medvedev reče da se sam pobrine za sudbinu Kosova i Metohije umesto što za pomoć kukumavči po Moskvi. Rešavajte probleme sami, ne kamčite od nas podršku. Srbija je ruska gubernija samo po potrebi i kada mi to hoćemo, odzvanjalo je po Kremlju.

Bogobojažljiv, kakav već jeste, Nikolić je vojvođansku vladu i njenog predsednika Bojana Pajtića – a sve zbog inicijative za izglasavanje Deklaracije o severnoj srpskoj pokrajini – nazvao takozvanim, smeštajući ih u red institucija koje, poput onih na Kosovu i Metohiji, smatra sirom u poodmaklom stadijumu buđi. Po sirastom izrazu Tominog lica dalo se zaključiti da je plesan opasna rabota.

Da, to je ta Srbija koja navodno teži evrointegracijama, reformama i napretku. To je odraz države u kojoj mahniti ubica iz Velike Ivanče gasi 13 života; država u kojoj zabranjeni klerofašisti slobodno mitinguju u Novom Sadu, a ultradesničarske snage na socijalnim mrežama daju podršku svetskim levičarima, osvedočenim ludacima namernim da nuklearnim oružjem doakaju planetarnom miru; to je ta država koja abolira Uroša Mišića i oslobađa plaćenog ubicu zemunskog klana Sretka Kalinića zbog pokušaja bekstva iz zatvora. Jel’ dovoljno? Taman posla. Još samo dve vesti: prva kaže da je dvoje norveških tinejdžera u vozu pronašlo 62.000 evra i vratilo ih vlasniku, starijem gospodinu; druga govori o njihovim ovdašnjim vršnjacima koji su oteli 5.000 evra, od starice. E, sad je, stvarno, dosta!