(Post)izborne (ne)doslednosti

U kategoriji “doslednost” 2012. godine bila je velika konkurencija. Najviše pažnje i komentara čitalaca Istinomera izazvale su izjave koje se odnose na tvrdnje budućih koalicionih partnera da baš jedni sa drugima nikada neće ući u savez. A upravo to se desilo nakon samo nekoliko nedelja.

Sadašnji potpredsednik Vlade i ministar odbrane Aleksandar Vučić, lider Srpske napredne stranke, bio je kategoričan – Ujedinjeni regioni Srbije ne dolaze u obzir kao koalicioni partner.

„Što se tiče URS-a, naravno da nećemo sa njima.“ (RTS, 30. 4. 2012. godine)

On je godinama bio izuzetno oštar prema lideru URS-a.

„Vi ste, gospodine Dinkiću, ne mogu da tvrdim sa sigurnošću da ste najveći, ali jedan od najvećih pljačkaša u savremenoj istoriji Srbije, i u to nema nikakve sumnje.“ (Otvoreni parlament,  7. 5. 2007. godine)

Takođe, činilo se, bio je daleko od mogućnosti  i da prihvati da SPS bude koalicioni partner SNS-a.

„Ja Tomu Nikolića jako volim. I podržaću svaku odluku stranke, pa i o koaliciji sa SPS-om. Ali, ni sam bog ne može da me natera da budem deo izvršne vlasti koju će podržavati SPS.“ (Blic, 4. 12. 2011. godine)

Ni lider URS-a Mlađan Dinkić nije ostavljao prostora za dilemu.

„O tome nije bilo razgovora, niti će biti. URS ni pod kakvim uslovima neće ulaziti u vladu sa SNS-om.“ (Press, 24. 4. 2012. godine)

I potpredsednica URS Suzana Grubješić uveravala je birače da je koalicija sa naprednjacima nemoguća.

„Svi koji budu glasali za URS moraju da znaju da je koalicija s naprednjacima na republičkom nivou nemoguća.“ (Danas, 28. 4. 2012. godine)

Činilo se da se potpredsednica URS čak i ljuti kada joj se takva solucija pomene kao realna.

„Što se tiče SNS, mi smo ne znam koliko puta rekli da nećemo ući u koliciju sa SNS, ali to opet nije bilo dovoljno, pa se u jednom partijskom glasilu pojavilo da smo sklopili neki tajni dogovor… Sto prvi put, ne nećemo ući u koaliciju sa SNS, i svi koji glasaju za URS treba da znaju da svoj glas daju nama, a ne daju nikome drugom.“(RTS, 30. 4. 2012. godine)

Predsednik Socijaldemokratske partije Srbije Rasim Ljajić nekoliko puta pre izbora, ali i nakon njih uveravao je javnost da više neće biti ministar.

„Već sam rekao da neću biti ministar i to treba tako da ostane. Bez obzira na sva ubeđivanja, mislim da treba da ostanem pri onome što sam rekao. U politici samo jednom možete da kažete pa izneverite. Više ne prolazi.“ (Blic, 9. 5. 2012. godine)

Nakon izgubljenih predsedničkih izbora lider Demokratske stranke Boris Tadić, još iste večeri, izjavio je:

„Ne, sigurno neću biti premijer.“ (konferencija za medije, 20. 5. 2012. godine)

Kroz nekoliko dana, ipak, objavio je da želi da bude mandatar, ali ga je drugačiji politički rasplet onemogućio da se kandiduje za tu funkciju. Onda je usledila bitka za prvog čoveka DS-a. Tadić je tvrdio da će se boriti za mesto lidera u stranci, pozivajući se na doslednost.

„Vrlo je važno za čoveka da se ponaša dosledno. Ja sam se uvek borio u politici, izlazio pred građane, pa i pred članove DS. Izaći ću i ovaj put na izbore u DS. Obećao sam građanima da nikad neću odustati. Rekao sam da smo mi oni koji nikada ne odustaju. Neću odustati ni ovaj put.“ (TV Pink, 7. 9. 2012. godine)

O svom protivkandidatu Draganu Đilasu nije govorio najpozitivnije.

“Razlog zbog koga sam se ja suprotstavio Đilasu da postane presednik DS je što je on potpuno jasno rekao meni, Bojanu Pajtiću i drugima u DS:’ Ja ako nisam predsednik DS, ne vidim svoju budućnost u njoj.’ To za mene nije kriterij. Izađite na izbore sa svojim mišljenjem i ostanite u stranci, ako izgubite. To je moj pristup.“ (Radio Beograd, 4. 10. 2012. godine)

Tadić je rekao da je nedopustivo da vlasnik kompanije bude lider stranke.

“To su dve potpuno različite stranke. Stranka koju bi vodio Dragan Đilas je stranka determinisana ne ideološkim, ne vrednosnim razlozima, nego razlozima uspeha koji su, po mom mišljenju, i poslovni. Dragan Đilas je čovek koji godinama vodi jednu veliku kompaniju zavisnu od državnih poslova. Ja se suprotstavljam principijelno tome da čovek koji je vlasnik kompanije, ili vodi kompaniju, ili je prvi čovek kompanije, kako god hoćete, bude i predsednik jedne političke organizacije. Ja nikada nisam imao nikakvu kompaniju i nisam se bavio tim poslom.”(Radio Beograd, 4. 10. 2012. godine)

Na sednici Glavnog odbora DS-a, 4. novembra, Tadić je obznanio odluku da se ne kandiduje na izborima za predsednika i kazao da će postati  počasni predsednik stranke.

Nekoliko nekadašnjih radikala koji su svoje bivše stranačke kolege, sada lidere SNS-a, nazivali najpogrdnijim imenima, nakon izbora i debakla SRS-a na izborima priklonili su se naprednjacima. Jedan od njih, Aleksandar Martinović o SNS-u je govorio:

“Zvali su me da pređem u SNS, ali moj odgovor je bio ‘ne’ jer sam lojalan Vojislavu Šešelju. Prelazak u SNS bio bi krajnje kukavički potez i okretanje leđa čoveku koji se u tamnici natčovečanskim naporima bori ne samo za sebe, nego za celu Srbiju.“ (Press, 25. . 7. 2011. godine)

I bivša visoka funkcionerka radikala Maja Gojković, čija je Narodna partija, kao deo URS-a ušla u parlament, a potom se odlučila da podrži DS, na kraju je završila u SNS-u. O toj stranci, u kampanji je kazala:

„Pomno pratim to što politički rade Nikolić i Vučić. Nesnalaženje vladajuće koalicije im ide naruku. SNS prolazi zbog vlasti, a ne zbog sebe same. Nema tu nekog bitnog i velikog kvaliteta, novih kadrova, programa, koje bih vrlo rado podržala.“ (Danas, 5. 4. 2011. godine)

Bila je odlučna da nikako ne podrži SNS.

„Pri formiranju nove vladajuće koalicije sigurno nećemo podržati SNS, pa i u slučaju da to uradi URS, Mlađan Dinkić lično i njegova G17 plus. DS je prirodni partner Narodnoj partiji.“ (Danas, 21. 6. 2012. godine.)

I veteran političke scene u Srbiji Zaharije Trnavčević nije pokazao doslednost  u stavovima. Njegova Bogata Srbije u parlament je ušla kao deo koalicije “Preokret”, da bi se nakon izbora Trnavčević odlučio da podrži novu Vladu SNS-SPS- URS i postao  predsednik Nacionalnog agrarnog saveta. U kampanji, Trnavčević  je podsećao na prošlost lidera SNS-a.

„Ni u kom slučaju ne bih sarađivao sa naprednjacima, jer su oni ostali na političkoj sceni zato što nije obavljena lustracija. U suprotnom, ljudi bi se setili da su Nikolić i Vučić bili sukrivci za bombardovanje Srbije i gubitak Kosova i da su učestvovali u vladi Mirka Marjanovića.“ (Danas, 7. 3. 2012. godine)