Kako da odgovorite na najčešće spinove vlasti protiv studenata?
Da ih potkupi, zaplaši, okleveće, podeli… Vlast je pomoću propagandne mašinerije do sada pokušala svašta u odnosu na studente. Osim da shvati suštinu njihovih protesta, niti da počne odgovorno da postupa. Sigurno ste u prilici da razgovarate s ljudima iz svog okruženja koji su potpali pod uticaj spinova protiv studenata. Važno je da razgovarate. I da jasnim argumentima pomognete sagovornicima da izađu iz medijskog mraka. Poslužite se sažetkom najčešćih neistina i činjenicama kojima možete da ih razmontirate.

Zahtevi su ispunjeni
Nisu! Više puta predstavnici vlasti pred javnošću tvrde „e, sada su svi zahtevi ispunjeni”. To znači da su obmanjivali građane kada su prethodni put tvrdili to isto.
Još 11. decembra je predsednik Aleksandar Vučić pokazivao registratore s navodnom dokumentacijom na koju se odnose studentski zahtevi. Studenti se nisu dali prevariti.
Mesec i nešto kasnije, 25. januara, javno uputio „molbu” Vladi da objavi dokumentaciju koja, po oceni Građevinskog fakulteta u Beogradu, nedostaje. Nije se osvrnuo na ono što je govorio u decembru i time je praktično priznao da dokumentacija ranije nije bila kompletna.
Narednog dana je premijer (sada u ostavci) Miloš Vučević rekao da će se brzo postupati po predsednikovoj molbi i da će ubrzo javnost moći da vidi „još dokumentacije”.

Protesti su politički, a ne studentski
Tačno, studentski protesti jesu politički. Ali, gde je tu problem?
Svaki građanin je politički subjekt. Poželjno je da građani učestvuju u procesu donošenja odluka – dakle, u politici.
Sve je politika – i kada poljoprivrednici traže veće subvencije, kada se parkići pretvaraju u gradilišta, kada se određuje dužina školskog raspusta… Politika je sve što utiče na život zajednice i društva.
Napori da se građanima ogadi politika, da ih se istera iz političkog života kako bi on bio prepušten isključivo političkim partijama i profesionalnim političarima, čine izrazito nedemokratsku politiku.
Protesti jesu politički, ali to ne znači da ih je organizovala neka opoziciona partija, niti da su studentske zahteve pisali neki političari.
Posebno su opasne tvrdnje poput onih koji je iznela predsednica parlamenta Ana Brnabić da studenti žele „nasilno rušenje vlasti” i „otcepljenje Vojvodine”.
Sve što se nasilno do sada dogodilo dolazilo je sa strane protivnika studenata – na primer, gaženje učesnika protesta. Studentski bunt se i rasplamsao nakon što su studenti FDU fizički napadnuti dok su odavali 15-ominutnu počast žrtvama pada nadstrešnice.
O „otcepljenju Vojvodine” dovoljno govore slike studentskog marša kroz Srem i jedinstva „domaćina i gostiju” na velikom protestu u Novom Sadu.

Suština protesta je „ubistvo predsednika”
Od početka pobune, studenti su predsedniku jasno poručili – Nisi nadležan.
Prema tome, ne žele ni da pregovaraju s njim jer, po Ustavu i zakonima, predsednik i nema nadležnosti na osnovu kojih bi trebalo da ispunjava zahteve koje su izneli studenti.
Studenti nijednog trenutka nisu tražili ni ostavku predsednika, a kamoli njegovu glavu!
Studenti traže funkcionalnu državu, u kojoj, osim predsednika, postoji vladavina prava, postoje zakoni i institucije koje sprovode te zakone, postoji podela vlasti u kojoj se zna šta je čija nadležnost i odgovornost.
„Ubistvo predsednika” koje je u javnost ovom prilikom „pustila” Ana Brnabić je manipulacija traumom društva u kojoj je ne tako davno ubijen premijer. Ta podvala nije čak ni inovativna. Još dok je Vučić bio na premijerskoj funkciji, njegovi saradnici su plašili građane navodnim planovima za atentat na njega.
Srećom, svaki put se pokazalo da su njihove „brige” neosnovane.

Savetodavni referendum
Ustav ne predviđa mogućnost da se o razrešenju predsednika odlučuje savetodavnim referendumom, propisujući jasnu proceduru za takvu situaciju.
Kao što smo već rekli – studenti od predsednika nisu tražili ništa. Ni ostavku, ni izjašnjavanje građana o poverenju u njega.
Posle 13 godina građenja kulta ličnosti i svođenja političkog života na svakodnevna obraćanja i monologe jednog čoveka, predsednik i dalje pokušava da sve prebaci na „svoj teren”.
Svestan da on lično i dalje ima značajnu podršku građana, predsednik je pokušao da studentske zahteve baci u senku pričom o samom sebi. Kao izlaz iz očigledne političke krize, ponudio je savetodavni referendum o poverenju njemu.
Većina građana je u Crtinom istraživanju javnog mnjenja rekla da tu predsednikovu „ideju” (protivustavnu i protivzakonitu) ne vidi kao moguće rešenje krize.

Kurti podržava studente
Svima nam je jasno koliko je Aljbin Kurti nepopularan u Srbiji. Jasno nam je i da posle decenija u kojima je agresivni nacionalizam bio kičma i srpske i albanske politike, nijedan albanski političar sa Kosova nije omiljen među Srbima.
Da se ne lažemo – srpska vlast se manipulacijom o Kurtiju hvata za mržnju prema Albancima kao za slamku spasa.
Činjenica je, međutim, da studenti nisu „izgubili Kosovo”. Nisu bili ni rođeni kada je u pokrajini na snazi bila segregacija, kada su nasiljem, pa i ratnim zločinima, „rešavani” problemi između Albanaca i Srba. Npr. Vučić je i tada bio deo vlasti.
Činjenica je, takođe, da studenti nisu potpisivali nikakve sporazume ni s Kurtijem, ni s Tačijem, ni s Haradinajom, ni s jednim liderom kosovskih Albanaca.
Za razliku od vlasti, studenti baš nemaju ništa s Kurtijem. Dobro je i što nisu inficirani mržnjom protiv bilo kojeg naroda.

Hrvatska destabilizuje Srbiju preko studenata
Kao i za Albance, „podrazumeva se” da mrzimo Hrvate. Da nam je Hrvatska neprijatelj.
To podrazumevanje ukorenjeno je u istorijatu Srpske radikalne stranke iz koje je nastala i od čije ideologije se nikada nije ogradila Srpska napredna stranka.
Ne čudi, stoga, da je vlast pokušala studente da predstavi kao hrvatske agente. Objavljivanjem hrvatskih pasoša dvojice studenata u Večernjim novostima zgaženo je sve – i kodeksi novinarstva i obaveze zaštite ličnih podataka građana.
U ratu 1990-ih Srbi iz Hrvatske bili su među najvećim žrtvama. Srpska vlast, koju su činili i predstavnici današnje vlasti, gurala ih je u sukob protiv novoformirane države Hrvatske, da bi ih ostavila na cedilu kada je krenula „Oluja”.
Većina žrtava Bljeska i Oluje iskoristila je pravo da dobije hrvatska dokumenta. Razlozi su nadasve praktični – Hrvatska je članica EU i njeni „papiri” danas mnogo više vrede od srpskih.
Hrvatski pasoš ne čini nikoga neprijateljem Srbije.

Obojene revolucije
Kada plaši građane da je u Srbiji na delu obojena revolucija, da li vlast posredno priznaje da je autokratska i da ima pokrovitelja i „šefa” u nekoj stranoj zemlji, konkretno u Rusiji?
Obojene revolucije su termin kojim se obeležava niz događaja, od 2000. do 2005. godine, u zemljama istočne Evrope i Evroazije u kojima su građani, uz uticaj i podršku Sjedinjenih Američkih Država, smenjivali autoritarne režime bliske Kremlju.
Možda ne možemo da se složimo oko američkog mešanja, ali svrgnuti režimi u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu svakako nisu bili demokratski.
Naša vlast se hvali da su odnosi Srbije i SAD bolji nego ikada.
U danu kada je više od 100 hiljada građana protestovalo na Slaviji, američki ambasador je bio u autobusu koji je s vrhom srpske vlasti putovao na još jednu Vučićevu predstavu u vidu otvaranja neke deonice nekog puta.
Potom, u istom danu su i Marija Zaharova i Ričard Grenel, dakle zvaničnici i Moskve i Vašingtona, praktično podržali srpsku vlast u vezi sa studentskim protestima.
Ko je tu obojen i ko tu koga boji?

Narodni pokret – ponovo
Skup, tj. „kontramiting” u Jagodini najavljen je kao „skup ujedinjenja pametnih i normalnih ljudi” i početak stvaranja „širokog narodnog pokreta”.
Još jedan ne naročito inovativan manevar vlasti. Formiranje Narodnog pokreta za državu Vučić je najavljivao još 2023. godine.
Da li su svi koji se ne okupljaju oko Vučića „glupi i nenormalni”? Da li će pokret ovaj put zaista zaživeti?
Kakvi god da su odgovori na ta pitanja, jagodinski događaj je neuporedivo manje impozantan od protesta na beogradskoj Autokomandi ili Slaviji, od mase sveta u Novom Sadu, ali i od činjenice da se, otkako je krenuo studentski talas, protestovalo u više od 200 gradova, varoši i sela širom Srbije.

Povoljni stambeni krediti
Politički pritisci na građane, koji su veoma rasprostranjeni u Srbiji poslednjih godina, uglavnom funkcionišu po obrascu – milom ili silom.
Ako ne pristanu na potkupljivanje (zaposlenjem, povišicom, socijalnom pomoći, građevinskom dozvolom, mestom za dete u vrtiću…), građani bivaju izloženi pretnjama, ucenama i kaznama. Tako je i Vučić prvo pokušao da kupi studente.
Pre nego što je rekao neistinu da su studentski zahtevi ispunjeni, predstavio je 11. decembra 2024. program kupovine stanova za mlade. Pričao je da će učešće za stan od 75.000 evra iznositi 2.250 evra. Već narednog dana, na Instagramu je smanjio učešće na 1.000, a posle nekoliko dana i na 750 evra.
Studenti se nisu prodali za kredit, a ocenili su da je ponuda zapravo namenjena njihovim roditeljima, ne bi li izvršili pritisak na mlade akademce da batale proteste i zaduže se (povoljno) za stan.
