Hej, bože pravde! ili Ko to tamo peva?

Slučaj fudbalera, pri tom i reprezentativca Srbije, Adema Ljajića preti da inficira onaj deo Evrope kojem još ne pripadamo. Njegovo nepevanje himne na utakmici sa Španijom pustilo je pelcer i u hladnoj zemlji na severu kontinenta, Švedskoj. Neki tamošnji loptaši, poslovično ledeni, himnu pevaju na plej bek, što će reći mrndžaju je u sebi. Ako uopšte znaju tekst i ako je mrndžanje zamena za pevanje. Nekim slučajem, švedsku himnu ne peva njen reprezentativac pod nazivom Zlatan Ibrahimović.

Adema je greh – koji podrazumeva ćutanje dok ostala desetorica pevaju – koštao (privremenog!?) izbacivanja iz dresa sa grbom sa četiri ocila. Selektor Siniša Mihajlović, nekadašnji reprezentativac koji može da se pohvali prkosnim pevanjem bivše himne „Hej, Sloveni“ usred Zagreba na utakmici sa Hrvatskom, našao je da se Adem oglušio o svetinju i potpisan ugovor u kojem je jedna od ugovornih tačaka: pevaj i kad ti do pevanja nije. Fakat da se mladom Ljajiću nije pevalo. Nije pronašao sebe u tekstu himne niti je tekst pronašao u sebi. Zbog toga ni mrndžanje nije dolazilo u obzir.

Ljajić i Ibrahimović su iste gore list, dobro, ne baš da su sa iste grane ali tu su, šiprag do šipraga. Zajednički koren. Vejn Runi osim šutiranja „bubamare“ nema ništa zajedničko sa ovom dvojicom, pa opet ne peva. Dok svira himna Vejn se pravi Englez. Kritikuju ga ali ne izbacuju iz državnog tima zbog ćutanja dok ostali na travi pesmom spasavaju kraljicu. Runi ima svoje razloge zbog kojih se pevanjem himne ne dodvorava vremešnoj monarhinji i ne kandiduje za titulu vojvode. Možda i Adem ima sličan rezon, ni on ne želi da se pevanjem „Bože pravde“ ovekoveči kao vojvoda. Ono što smo od njega čuli jeste konstatacija da je morao da poštuje sebe. Himnu ko šiša. Posle se njegov otac izvinio svima, tj. nama, podanicima zemlje s takvom himnom.

Loptanje oko „slučaja Ljajić“ nastavljeno je na poligonima politike, medija i onih koji sebe samozvano proklamuju kao intelektualce. Takvi su najgori. Njihovi stavovi za i protiv pevanja neka ostane samo njihova intelektualna svojina. Slušajući šta misle o pevanju himne, o grbu, zastavi, kruni, orlovima, znamenju i obeležjima možete zapasti u ozbiljan amok i zapitati se da li živite u istoj zemlji u kojoj žive i oni. Jedna takva beseda upriličena je u emisiji „Utisak nedelje“, nije bilo lako svarljiva. U njoj već na početku nisu mogli da se dogovore ko je intelektualac i šta ta kategorija podrazumeva. Bilo je tu, dakako, i suvislih tumačenja, istorijskih i naučnih dokaza zašto baš ova a ne neka druga himna i da li je neophodno pevati je u trenucima kada predstavljate zemlju, narod, naciju, građane i sve ono što krasi vašu lepu zemlju. Naravno da je bilo i kvazipametnih, isilovanih nazovi intelektualnih replika koje su uporne da svojom neslanom pameću dosole svačiju. Ne ide soljenje mucanjem i poštapalicama: naprosto, mislim, kako da kažem, zaista, ovaj, dakle… Neki od njih bolje da su mrndžali u sebi.

Jedan koji sebe smatra intelektualcem iz potpalublja reći će „blage veze nemam reči himne, niti me interesuje… himne su besmislene…“ dajući legitimitet detetu čiji se otac izvinio zbog detetovog nepevanja himne. Taj koji je odlučio da prihvati selektorov poziv da mu budu čast i obaveza da predstavlja Srbiju na sportskom polju ima neke svoje razloge samopoštovanja. Ono bi moglo da se odnosi na tekst 140 godina stare pesme u kojoj se pominju bog, spasenje, srpske zemlje i srpski rod. Mali Ljajić verovatno zna ono što ne znaju mnogi intelektualci da je u tekstu imenica kralj zamenjena množinom imenice zemlja a kraljevina otadžbinom. Ukoliko mu je do samopoštovanja onda je trebalo da kaže da neće pod zastavu sa krunom i u gaće sa četiri ocila.

Tekst Jovana Đorđevića i muzika Davorina Jenka iz 1872. godine napisani za pozorišni komad „Markova sablja“ a u čast punoletstva kneza Milana Obrenovića i dalje će ostati himna sadašnje zemlje, dok se drugačije ne odluči. Znali intelektualci njen tekst ili ne, mrndžanje sa njom u vezi obnoviće se u prvoj prilici u kojoj je neko neće otpevati. Iz nekih svojih razloga poštovanja sebe. Ok, poštujemo to što poštujete sebe. Hajde da vi koji nas predstavljate, koje gledamo i za koje navijamo, poštujete malo nas. Možda nismo iste gore list i sa iste grane (a biće i da jesmo), ali tu smo, šiprag do šipraga. Zajednički koren.