Bombe na godišnjicu Vlade (10. deo)

Predsednik Milutinović izjavio je da je delegacije Vlade Srbije spremna da se u Rambujeu direktno sastane sa kompletnom delegacijom kosovskih Albanaca.

„Na konstataciju novinara da se dve delegacije ipak sreću u dvorcu, Milutinović je rekao da se albanska strana ‘čak plaši da se rukuje sa predstavnicima Vlade Srbije. Hoćemo da ih pitamo da li su za principe i šta im smeta u njima. Mi smo spremni čak i da ih poljubimo’, rekao je predsednik Srbije.“ (Glas javnosti, 13. 2. 1999. godine)

Lider radikala bio je odlučan.
 
„SRS ne prihvata nikakve strane trupe, bilo da su u pitanju NATO ili nekakve mirovne trupe. O ovom pitanju postigli smo potpunu saglasnost s našim koalicionim partnerima. Prema njegovim rečima, celoj javnosti mora da bude jasno da je cilj SAD na Balkanu ‘da njihove trupe dođu u Srbiju’. Oni imaju dugoročne ciljeve za Balkan. Njihova želja je da slome srpski narod, a to im ne smemo dozvoliti. Svi u našoj zemlji moraju da znaju da se sada nalazimo pred pitanjem – Ili ćemo braniti Kosmet ili ne. Mi radikali smatramo da se Kosmet mora braniti po svaku cenu. Tako misle i svi državni organi i republički i savezni – izjavio je Šešelj, napominjući da članstvo u Partnerstvu za mir znači štititi američke interese.“ (Glas javnosti, 19. 2. 1999. godine)
 
Predsednik SRJ Slobodan Milošević izjavio je da Jugoslavija neće dati Kosovo i Metohiju „ni po cenu bombardovanja“.
 
„Pretnje našoj zemlji da će biti bombardovana ako ne dozvoli stranu okupaciju dela svoje teritorije predstavljaju upozorenje za ceo svet i sve narode i ljude kojima je stalo do slobode i mira. Nećemo dati Kosovo ni po cenu bombardovanja.“ (Glas javnosti, 20. 2. 1999. godine)
 
Predsednik DS Zoran Đinđić ocenio je da će zemlja „ući u veliku krizu“, jer predsednik SRJ Slobodan Milošević neće odmah prihvatiti međunarodno prisustvo na Kosovu.
 
„Ne znam kako će se kriza odvijati u narednih deset dana, ali se bojim da ćemo imati ratnu psihozu sa mobilizacijom koja je već uveliko u toku.  Znam da će na kraju prihvatiti međunarodno prisustvo, s tim da ćemo platiti veću cenu nego da je to učinjeno odmah.“ (Glas javnosti, 24. 2. 1999. godine)
 

Šešelj: Albanaca na Kosovu više neće biti

 
 
Vojislav Šešelj na mitingu „Ne damo Kosovo i Metohiju ni po koju cenu“ poručio okupljenima u Zemunu –  „Ako nas bombarduju, Albanaca neće biti.“
 
 „Ako dođe do bombardovanja Srbi će prilično stradati, ali Albanaca na Kosovu i Metohiji više neće biti. A koja susedna država dozvoli korišćenje njene teritorije u napadu na našu zemlju naći će se u ratu sa srpskim narodom. Posebno upozoravamo vladu Makedonije da ako nas ijedna strana vojska napadne sa njene teritorije od makedonske države ništa neće ostati. Amerikanci, ponekad nađu izdajnike u srpskim redovima u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i ponekad u Beogradu, ali srpski narod nikada neće podleći izdaji. Mi ne dozvoljavamo nikakvim stranim trupama da dođu na našu teritoriju. Jedino bismo prihvatili određen broj ruskih i beloruskih vojnika pod uslovom da Jugoslavija bude primljena u stalno članstvo Saveza Belorusije i Rusije i da isto toliko naših vojnika ode u ove dve zemlje – istakao je Šešelj. Zamenik predsednika SRS i potpredsednik Vlade Srbije Tomislav Nikolić je rekao da „harangu protiv Srbije i srpskog naroda vode SAD i Velika Britanija“ u kojima vladaju „homoseksualci, pedofili i lezbejke“ i ponovio da će Srbi braniti ne samo Kosovo i Metohiju „nego i svaku tačku Srbije“. Učesnici mitinga nosili su zastave SRS i parole na kojima je pisalo ‘Šešelj srpski De Gol’, ‘Vokeru napolje’, a govornici su na binu izašli uz zvuke pesme ‘Sprem’te se, sprem’te, četnici’.“ (Glas javnosti, 1. 3. 1999. godine)
 
Američki Stejt department objavio je rezime sporazuma o Kosovu koji bi trebalo da prihvate srpska i albanska strana i koji bi Kosovu doneo, kako se navodi, samoupravu, mir i bezbednost. Rezime je objavljen u informativnom biltenu američke ambasade u Beogradu, a agencija Beta prenela je nezvaničan prevod tog teksta. Sporazum iz Rambujea je trogodišnji privremeni sporazum koji će omogućiti demokratsku samoupravu, mir i bezbednost za sve koji žive na Kosovu, naglašava se u rezimeu. 
 
„Tokom prelaznog perioda građani na Kosovu će sami demokratski upravljati kroz institucije Kosova: Kosovo će imati ustav. Ustav poziva na demokratski izbor predsednika, premijera i vlade, skupštinu i jake opštinske vlasti. Kosovo će imati svoj vrhovni sud, ustavni sud, druge sudove i tužioce. Slobodni i pošteni izbori će biti održani u roku od devet meseci od stupanja na snagu sporazuma i to pod nadzorom OEBS-a. Kosovo će imati ovlašćenja da donosi zakone koji neće biti podložni reviziji Srbije ili SR Jugoslavije, uključujući i ubiranje poreza, ustanovljavanje programa ekonomskog, naučnog, tehnološkog, regionalnog i socijalnog razvoja, održavanje spoljnih poslova u okviru svojih nadležnosti na isti način kao i republika i svih pitanja lokalne vlasti. Kosovo i nacionalne zajednice će obavljati većinu funkcija koje u ovom trenutku obavlja Republika Srbija. Građani na Kosovu će moći da se obrate republičkim institucijama ako žele, a federalnoj republici neće biti dozvoljeno da radi na načine koji bi štetili Kosovu…Međunarodna zajednica će obezbeđivati sprovođenje ovih članova kroz civilnu misiju za sprovođenje, ombudsman, sudije ustavnog suda koji će biti birani pod međunarodnim pokroviteljstvom, OEBS-ovo nadgledanje izbora i međunarodno vojno prisustvo. Strane pozivaju NATO da pošalje vojne snage KFOR koje će biti ovlašćene da pribegnu potrebnoj sili kako bi obezbedile pridržavanje sporazuma, zaštitile međunarodne agencije koje su umešane u njegovo sprovođenje i obezbedile bezbedno okruženje za svakog na Kosovu. O bezbednosti na Kosovu će se brinuti KFOR. Sve ostale snage bezbednosti biće povučene ili postepeno ukinute pod kontrolom KFOR-a, a u skladu sa balansiranim rasporedom recipročnih koraka svih strana koji su određeni u sporazumima. Oslobodilačka vojska Kosova će bezbednost na Kosovu predati trupama NATO i biće demilitarizovana. Jugoslovenske oružane snage će se u potpunosti povući sa Kosova, izuzev ograničenih graničarskih jedinica koje će delovati samo u pojasu od pet kilometara od granice i pripadajućeg osoblja. Srpske snage bezbednosti će se povući u potpunosti izuzev ograničenog broja granične policije i, u prelaznom periodu, ograničenog broja pripadnika civilne policije koji će služiti pod vođstvom međunarodne misije za sprovođenje sve dok lokalna policija ne bude dovoljno uvežbana da ih zameni. U roku od jedne godine lokalna policija će preuzeti sve policijske dužnosti na Kosovu, a taj period može ograničeno produžiti samo šef misije za sprovođenje sporazuma. Mehanizam za određivanje konačnog rešenja. Tri godine po stupanju na snagu sporazuma biće sazvan međunarodni sastanak na kojem će se odrediti mehanizmi za konačno rešenje za Kosovo, a na osnovu volje naroda, mišljenja relevantnih vlasti, napora svake strane u sprovođenju sporazuma i Završnog akta iz Helsinkija.“ (Glas javnosti, 3. 3. 1999. godine)
 
Vuk Drašković je govorio o predloženim rešenjima.
 
„Albanci prema sporazumu u Rambujeu dobijaju autonomiju kakve u ovom trenutku nema u Evropi i to je dosta. Preko toga se neće ići – izjavio je Vuk Drašković, potpredsednik Savezne vlade i lider SPO. On je naveo da su delovi ponuđenog sporazuma daleko od proklamovanih deset principa Kontakt grupe, ali i da je jugoslovenska vlast spremna da ‘bolno zažmuri’ i prihvati neka sporna rešenja. Objašnjavajući o kakvim je eventualnim kompromisima reč, Drašković je podvukao primer sudstva: – Srbi sa Kosova koji priznaju sudstvo ove države imaće ga na raspolaganju. Albanci koji hoće ombudsman imaće i njega. To je maksimalni ustupak na koji ćemo pristati. Drašković je osudio, kako je rekao, ‘opasne teze nekih lidera, članova Vlade Srbije’ koji pozivaju na dalje provociranje sveta, upoređujući takve poteze sa svojevremenim lobiranjem za odbijanje plana Z-4 u Republici Srpskoj Krajini.“ (Glas javnosti, 3. 3. 1999. godine)
 
 
Mirjana Marković, predsednica Direkcije JUL-a, izjavila je da će se Srbija „braniti svim sredstvima“.
 
„Nećemo bez velike bitke prihvatiti ulogu novih Jevreja – poručila je ona na skupu podrške Slobodanu Miloševiću i državnim institucijama u borbi za mirno rešenje kosovskog problema, u organizaciji Komiteta univerzitetske levice. Marković je oštro napala SAD za „kršenje ljudskih prava“ i za „napad na male države“, a pojedine evropske države optužila je da „se prave da ne vide da je na delu kolonizacija, a ne globalizacija“. (Glas javnosti, 11. 3. 1999. godine)
 
Ivica Dačić, portparol SPS-a, ponovio je rešenost vladajuće stranke da eventualni sporazum o Kosovu sprovode isključivo srpske snage, kao i da se „ni po koju cenu“ ne dozvoli dolazak stranih trupa. Na konferenciji za novinare on je ukazao na „punu narodnu podršku ovakvom stavu“, a upitan na čemu se tvrdnje o „opštem jedinstvu“ zasnivaju, odgovorio je:
 
„‘Dovoljno je da pročitate ankete koje objavljuju listovi koji nisu naklonjeni SPS pa da vidite da smo u pravu’. Dačić je ponovio i da sporazum koji se nudi srpskim pregovaračima u Parizu, ‘nije pisan u Rambujeu’, te da ga je štampa pre početka pregovora objavljivala.“ (Glas javnosti, 19. 3. 1999. godine)
 
 
Vojislav Šešelj je kazao da će Srbija primeniti odbrambeni rat.
 
„Srbija se sprema za odbranu, pošto postoji realna opasnost od udara agresorskih NATO snaga. Zbog toga njihove vođe ne bi trebalo da se čude što se naše vojne formacije grupišu i spremaju za njihov napad. Što se tiče mirovnih pregovora u Parizu, tamo se ne pregovara o modelu autonomije već o načinima za otcepljenje Kosova od Srbije i za dolazak NATO trupa u našu južnu pokrajinu. I ovaj pokušaj pronalaženja mirovnog rešenja za Kosmet će propasti ukoliko zapadne sile ne prestanu sa pritiscima i pretnjama prema našoj zemlji.“ (Glas javnosti, 19. 3. 1999. godine)

Pregovori propali, stižu bombarderi

 
Ričard Holbruk, američki specijalni izaslanik, izjavio je 23. marta posle podne da razgovori sa Slobodanom Miloševićem nisu uspeli i da jugoslovenske vlasti nisu pristale na ponuđeni sporazum. Najavio je i da odlazi u Brisel na konsultacije s čelnicima NATO, a na pitanje da li će biti vojnog napada rekao je da to prepušta vojnim stručnjacima. Upitan da li još postoje šanse za nastavak pregovora, Holbruk je rekao:
 
„‘Milošević i njegova administracija imaju brojeve ambasadora Hila, a s nama uvek mogu stupiti u kontakt.’ Razgovore s Miloševićem ocenio je kao ‘veoma duge, napete i mučne’.“ (Glas javnosti, 24. 3. 1999. godine) 
 
 
Skupština Srbije sastala se 23. marta da raspravlja o izveštaju državne delegacije o razgovorima u Rambujeu.
 
„Milan Milutinović: „Mislim da je delegacija u datim okolnostima učinila sve što je mogla. Mislim da delegaciji i svima nama treba da bude savest čista, jer smo bili izloženi neviđenim pritiscima i to pritiscima koji su bili sračunati da slome sve što mi mislimo i želimo i unazad i unapred u razvoju našeg društva i naroda. Suština je to ipak bila. Nije bio uopšte predmet sporazum, bile su trupe, samo trupe i ništa sem trupa. Dobijali smo vrlo primamljive ponude. Ako prihvatite trupe, dobićete dobar sporazum. Čak su nam i sada, kada smo potpisali ovaj naš tekst, koji je u suštini proizašao iz teksta Kontakt grupe, ali naravno očišćen od svega onoga što direktno ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije i Srbije, ali pre svega suverenitet, rekli su nam – vaš sporazum je vrlo dobar u suštini, ali prihvatite trupe. Naravno, ako pažljivo pročitate glave 2, 5. i 7, videćete šta znače te trupe. To znači da jugoslovenske vojske i policije na Kosovu nema. To znači da ćemo imati jednu inoviranu verifikacionu misiju na Kosovu. Voker “malo dete” spram te nove verifikacione misije. Dobili bi novog taulajtera koji bi vladao Kosovom. Dobili bi 28.000 naoružanih vojnika – onda je svejedno kakav sporazum potpišemo. Oni bi vladali Kosovom i jednostavno Srbije na Kosovu ne bi bilo. Vojislav Šešelj: Neki neozbiljni političari kažu, ne smemo mi da se prsimo protiv celog sveta, pa se pozivaju na Knjaza Miloša koji je navodno ljubio papuče turskom sultanu, pa sada treba i mi Klintonu da ljubimo papuče. Ja ih upozoravam vremena su prošla stara, promenili se običaji, sada se kod Klintona ne ljube papuče, sada se tamo nešto drugo ljubi. Pa ni to nije dovoljno i to kada se ljubi nema političkih ustupaka. Može se dobiti nekih 700 do 800.000 dolara, ako štampa zaokupi Klintona, ako ga sudovi zaokupe. Ne vredi. Da se u kamen mi Srbi pretvorimo, ne vredi. Oni su odlučili da nam unište državu i oni sve rade što je u njihovoj moći da taj cilj postignu. Dragan Veselinov: Vi niste narodu ponudili civilnu zaštitu, narod nema maske, narod ne zna gde će dobiti transfuziju krvi, narod ne zna gde je hrana, narod ne zna kako će dobiti vodu. To je ono što je nužno da se uradi, ukoliko se odlučujete za sukob. Međutim, nema sumnje da se iskorak može još uvek napraviti, samo jednom politikom Albanci gube, a to je miroljubivo rešenje. Jedino što ne očekuju, to je da se bilo kakav sporazum, koji održava Kosmet u Srbiji, sa naše strane potpiše. Pa oni prizivaju vojsku za svog saveznika, svetsku vojsku. Čime su oni to zaslužili? Pa ničim. Oni to ne smeju dobiti, i samo je do nas da im to ne omogućimo, a ako hoćete sukob, onda neka se jasno kaže narodu – vanredno stanje raspisujemo, a ova junačka Vlada i ova junačka Skupština, svi idemo na Kosmet, da podelimo i hleb i olovo sa našim narodom. To je prava skupština.“ (Otvoreni parlament, 23. 3. 1999. godine)
 
Nakon što je Havijer Solana izdao naredbu za početak vojne akcije, prve bombe na Jugoslaviju pale se 24. marta u ranim večernjim satima.
 
 
Simbolično ili ne, bombardovanje je počelo tačno godinu dana od formiranja Vlade Srbije, koju su sastavile SPS, JUL i SRS.
 
KRAJ
 
 
Korišćena arhiva izdanja iz 1998. i 1999: „Politike“, „Blica“, „Dnevnog Telegrafa“, „Danasa“, „Večernjih novosti“, „Vremena“, „Nedeljnog Telegrafa“, NIN-a…