Pesni iunosti

Beskrajni plavi krug. U njemu, zvezda. U zvezdi Toma Nikolić. U Tomi, srce. U srcu Rusija. U Rusiji Putin. Koji će nam opet doći, mlade ždralove nije uspeo da povede snagom vladarske harizme, ali ćemo mi se pokazati bolje nego nejaki tići. Naš se predsednik već istakao ushićeno i dobrovoljno uskliknuv: „Da nije Srbije, Rusija bi bila prva na svetu po tome koliko je volim!“ Ispraćajući ruskog ambasadora predsednik je takođe dao oduška svome rasplamsalom rusoljublju, i ako se Rusija imala zadovoljiti srebrnom medaljom, ambasador je osvojio zlatno odličje: „Konuzin je bio dragi gost, ali još draži domaćin u Srbiji, kad god ga skoli homesickness neka dođe kući u Srbiju, svoi ladoni v Savu opusti…“

Ili da pokušam kao neki Tanjug pa dokle doguram: „Predsednik Republike Srbije izjavio je ljubav Ruskoj Federaciji, nakon čega su mnoge države i narodi obesili noseve, ali ni Ruskoj federaciji nije naš izabranik ponudio brak nego joj je otvoreno rekao da Srbiju još uvek voli najviše; ljubeći jednovremeno, premda ne i istovetnim žarom obe države, predsednik Republike obodrio je inženjera Mrkonjića da istraje u svojoj borbi protiv okoštalog i mnogim muškarcima mrskog jednoženstva…“

Detinjariju poput predsednikove ne pamtim od Tadićeve posete Hrvatskoj kad je Srbe u Krajini pretekle od slavne Oluje On-Kao-Predsednik tj. Tadić pitao kome se više raduju – njemu ili Ivi Josipoviću, šta je kod vas jače, krvca ili tlo, koga više volite tatu ili mamu?!

Ivica Miljacka Dačić odlučio se da ubuduće govori narodnim jezikom, što na umu to na drumu. Narugao se istorijskoj fusnoti koju nam je prethodna vlada predstavila kao poslednju reč političke mudrosti i pregovaraštva; tražeći reč priprostu, a opet dovoljno omalovažavajuću, izbegao je psovku i babinskim narečjem, o jednome trošku, ismejao je i gej-paradu i one koji bi Uniji da se predstave modernijim nego što jesu: „Izem ti Uniju u koju se ulazi putem gej parade“, pa što ne parafrazira Gruča Marksa: „Izem ti Uniju koja bi nas da primi u članstvo“, kako ono reče g. Marks: „Nikad ne bih ušao u klub koji bi mene primio za člana“. Osim što se usprotivio rehabilitovanju kvislinga i fašista – gde može, gle, računati na moju podršku, u okviru naravno mojih nepremijerskih mogućnosti – u svemu ostalom udario je putanjom narodnog prkosa i sad od njega kusamo čas porciju populizma čas „Miljacku“, te u solo izvođenju, te sa građankama Bekutom i Zmijanac, te sa samim kantautorom koji nije imao srca da izvrda taj duet.

Boris Tadić je na stani-pani konferenci svoje partije posegao za učiteljskim pristupom. Obraćao se članovima glavnog odbora kao đacima starijih razreda koji su mu se pomalo bogme i oteli, te bi zaigrao na kartu autoriteta, te na kartu sverazumevajućeg drugarstva, moja je krivica što nikog nisam izbacio sa časa, što govori o mojoj dobroti i tankoćutnosti, ali ako vam budem razredni i u narednom polugodištu, jao si ga vama…

Nastavnički viraž i dačićevska kolokvijalnost nisu mu, međutim, pomogli da pridobije i pokori publiku koja beše nepogrešivo nanjušila da razredni starešina nije svemoćan ni večit, ali je pokazala, i to je ono što mene zanima, da je Tadić izgubljen i za rad u školi! Godine provedene u svevlašću, a koje se svevlašće vrtoglavo završilo i izmaklo, učinile su nemogućim njegov povratak u zbornicu i u učionicu: opraštajući se od moći kakvu su pre njega imali samo Tito i Milošević posegao je za veštinom koja je palila ex cathedra. Avaj, pokazalo se, baš na tome kongresu – ili konferencija beše, sednica, nisam dužan da znam partijsku nomenklaturu – da Tadić ne bi više bio ubedljiv ni u obraćanju đacima, ni na roditeljskom sastanku, ni na sednici nastavničkog veća, što znači da je naša prosveta izgubila jednog prosečnog nastavnika da bi dobila državnika o kome mislim da je bio ispod proseka. Možda bi političare, sve, poslanike, ministre, predsednike opština, upravnih odbora trebalo svaka tri meseca vraćati na prethodni posao, makar dve nedelje, da se spomenu bivših sebe, da ne izgube kontakt sa stvarnošću i da u slučaju pada sa olimpijskog visa budu još kadri da rade kao što su radili pre naglog i nezasluženog uspenja.

Šta je još bilo, selektor teniske reprezentacije Obradović objasnio je da Amerikanci ne vole Noleta zato što je Srbin (a mi ga baš zato volimo), ali je ukazao i na natprirodnu pojavu većeg broja svežih porodilja koje su sa neobično mladim bebama zauzele sedišta nadomak Đokovićevog odmorišta, gde su novorođenčad plakala u trenucima najtežim za srpski tenis! Čim bi našem reprezentativcu razbile koncentraciju uzimale su mladomajke neprepovijeni i nepodojeni porod iz krila u naručje i tobože delikatno izlazile sa tribina. Taj je dikensovski prizor našem takmičaru odvlačio svu pažnju, dok je njegovim takmacima, poteklim iz zemalja koje nemaju puno izbeglica, pa samim tim ni toliko samohranih majki, to bilo ravno do Kosova!

Novinari su shvatili da njihovog omiljenog stručnjaka iz Evropske unije g. Dragomira niko u Evropi ne plaća, ne brifuje ga, niko ga nema ni u kakvoj evidenciji, a pogotovo ne na platnom spisku… Pošto su ga svako malo zvali na televiziju i kamčili intervjue za novine, sad su se trudbenici medija našli uvređenim. Besni su i o Dragomiru saborno pišu da je lažni stručnjak, a čovek možda uopšte nije lažan, možda je baš stručan, samo nije evropski stručnjak, nego je lično naš! Tim bolje.

Guvernerka Jorgovanka ispunila je besu, dovela je svoju platu u sklad sa našom privredom, i gle, privreda stoji više nego dobro! Guvernerka Jorgovanka (zvuchit kak Smuglyianka Moldavanka, iz omiljene zemlje našeg predsednika!) prima 551 hiljadu dinara mesečno, što mislim da je baš dobro, ama je mogla da prima 658 hiljada kao njen prethodnik! S druge strane, lasno joj je sada da smanji platu kad ima garderober nakrcan kostimima i haljinama na kojima tokom cele godine cveta hiljadu i dvesto ruža, osamsto pedeset božura, trideset devet georgina u natprirodnoj veličini. Pokazala je Sandi Rašković Ivić da su za lep izgled dovoljne biljke iz našeg klimatskog pojasa, samo ih postojanim bojama valja utiskivati u tekstil dok cvetaju. Nema potrebe za egzotičnim životinjama poput kamila koje su kružile oko ambasadorkinog sve u svemu lepog organizma.