Biber: U Srbiji vlada lični režim, ne institucije

“Stabilokratija koju imamo u regionu znači ‘JA - Aleksandar Vučić, Milo Đukanović… Ja sam jedini garant stabilnosti, bez mene imate haos, imate anarhiju’. To je lični režim, a ne institucionalni koji se oslanja na pravila, na zakone, institucije. Taj lični režim se oslanja na jednu osobu, koja mora da dokazuje redovno da bez njega ima nestabilnosti. U tom smislu oni nude stabilnost, ali proizvode nestabilnost samo kao pokazatelj njihove bitnosti.”

“Nije samo cilj biti član EU, nego cilj treba da bude otvorena, funkcionalna država, koja je demokratska. Ako gledamo realnost u Srbiji, to nije ono što je vlada radila poslednjih godina. To se dešava na nivou zakona, odnosa prema medijima, odnosa prema nezavisnim institucijama… To je deo šire slike koja pokazuje, po mojoj proceni, da sadašnja Vlada ne zna šta u suštini znači članstvo u EU. Želi EU samo kao uspeh. To je kao orden koji se stavi da se kaže ‘mi smo to uradili’, ali nisu suštinski prihvatili šta znači biti član EU”, kaže u intervjuu za Istinomer Florijan Biber, direktor Centra za studije jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu i koordinator Balkanske savetodavne grupe (BiEPAG), govoreći o dosadašnjem načinu sprovođenja reformi potrebnih za članstvo Srbije u EU.

*
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

U izveštaju Evropske komisije (EK) o napretku Srbije u evropskim reformama kaže se da je bilo napretka u pregovorima, ali da se mora poboljšati vladavina prava. Od Srbije se opet traži dodatni napor i konkretni rezultati, naročito kada je reč o slobodi izražavanja, nezavisnosti i efikasnosti pravosuđa, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Ima li vlast uopšte političku volju da reši ove stvari?
Prvo moram da kažem da EK nije bila dovoljno kritična do sada. Naravno, taj izveštaj je uvek diplomatski instrument i uvek koristi neki jezik koji je mnogo blaži nego što bi osobe iz komisije koje ga pišu želele. Onaj prvi izveštaj, prvi nacrt je mnogo kritičniji i ozbiljniji nego konačni dokument u koji uđu uticaji raznih zemalja članica, što vodi do mnogo blaže verzije. Ako govorimo o problemu “zarobljenih zemalja”, to je ozbiljan problem i to ne dolazi slučajno. Akteri koji su odgovorni za to su vlade, to su političke stranke u regionu i, naravno, one nemaju interes da smanjuju svoj uticaj na javnu administraciju, na ceo sistem države. U tom smislu ne očekujem da će vlade i stranke na vlasti u regionu to same uraditi. Znači, potreban je malo oštriji pritisak i poruka EU da to više nije prihvatljivo ako zemlja želi ozbiljno da bude član EU. Bez te malo oštrije kritike, vlade će pokušavati da što duže ostane sve kako je do sada bilo.
Mnoge organizacije, poput Fridom hausa i Reportera bez granica, upozoravaju na pad demokratije u Srbiji. Posebno se apostrofira pogoršanje položaja i slobode medija, na šta već duže upozoravaju i domaća novinarska udruženja i civilno društvo. Zašto EU to toleriše? Podsetiću da je Johanes Han svojevemeno tražio dokaze da su mediji ugroženi.  
Mislim da se toleriše zato što je to bolno pitanje za EU. Kako je moguće da u zemlji, koja je u procesu pregovora, ima pogoršanja stanja slobode medija. Niko ne bi očekivao da bude tako i mislim da je ovo jedan od razloga zašto EU to nije htela da vidi. Drugi razlog je taj da za nekog ko se ne bavi regionom taj pad i nije tako očigledan. Ako se gleda po površini, postoje kritični mediji, čak do te mere da je vladajuća stranka organizovala onu užasnu izložbu o kritikama upućenim Aleksandru Vučiću. Ali, ako gledamo drugi nivo, očigledan je taj pritisak. Naravno, nije to cenzura u klasičnom smislu, pritisak je previše indirektan i suptilan da je EU to mogla da ignoriše do nekog trenutka. Sada je to postalo toliko očigledno i nije samo da domaći novinari na to ukazuju ili analitičari, već i međunarodne organizacije. Ako Fridom haus piše izveštaj ili neko drugi, oni ne gledaju samo Srbiju, oni gledaju na svetskom nivou ili na nivou Evrope, mogu da porede i da kažu – vidite, to je pad. To je onda mnogo jača poruka i to je teško sada ignorisati, jer je stanje u Srbiji što se tiče medija gore nego poslednjih 20 godina i konstatntno se pogoršava. I kada čujemo retoriku Vlade prema medijima, način ponašanja, nema signala da će se to promeniti, naprotiv. Nadam se da će EU to sada malo ozbiljnije shvatiti. Ali, to je mana EU, takođe, što nema instrument za merenje slobode medija. U tom smislu, oni su to mogli lakše da ignorišu nego neke druge pokazatelje, recimo oko izbora sudija za koji imaju neki instrument.
Uprkos svemu, Aleksandar Vučić, sada kao predsednik, a ranije kao premijer, ima podršku EU. Naročito su zanimljivi njegovi susreti sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel uoči svakih izbora. Kako to komentarišete? 
Mislim da postoje dve dimenzije. Prva je da on deluje mnogo ozbiljnije što se tiče nekih pitanja, pogotovo kada je reč o spoljnopolitičkim temamama – odnosa sa Kosovom i odnosa u regionu, gde je on možda pragmatičniji od prethodnika. U tom smislu za Nemačku, koja želi da se neki problemi u regionu rešavaju, pogotovo odnos Srbije sa Kosovom, to je dobra poruka. Oni kažu – pa, dobro, on će to uraditi, Boris Tadić, na primer, nikada nije hteo da uradi, nije imao hrabrosti. I on to koristi za svoje interese. Postoji, naravno, potreba da se rešava odnos sa Kosovom i ponekad je potreban neko ko dolazi, recimo, iz više nacionalističke pozadine da bi to uradio. Ali, on sam zna –  u trenutu kada reši to pitanje, onda neće imati više tu podršku Zapada, jer onda on više nije od koristi. Zbog toga on nema interese da rešava probleme dugoročno, zato što neće biti potreban EU. On bi želeo da vuče to što duže, da bi mogao da ostane na vlasti sa podrškom EU.
Utisak dela javnosti je da EU, zarad stabilnosti i rešavanja pitanja Kosova, trguje demokratijom u Srbiji.
Do neke mere verujem da je EU, a to mi kažu i strane diplomate, mnogo oštrija iza zatvorenih vrata prema vladi, nego što se kaže u javnosti. Mislim da nisu potpuno nekritični, mislim da imaju potpuno jasne tačke koje govore i Vladi i predsedniku. Ne verujem da oni kažu sve je lepo, sve je super u Srbiji, prihvatamo sve što vi radite. Ali, oni su zaključili da je bolje da to kažu iza zatvorenih vrata, nego javno. Ja mislim da je to greška, ali to je njihov pristup. Naravno, oni do neke mere trguju stabilnošću ili nadom da će voditi do stabilne situacije sa vladavinom prava i svim tim stvarima koje su bitne za članstvo. Srbija na kraju krajeva ne može da postane član EU ako nije potpuno demokratska država, u smislu nezavisnih institucija, slobode medija… Nema šanse. I čak ako govorite sa diplomatama iz Nemačke i drugih zemalja koji posmatraju stanje u regionu, oni kažu otvoreno da je nemoguće da zemlje koje su u takvom stanju postanu članice EU. Iskustvo sa Poljskom i Mađarskom je učinilo da budu još oprezniji i da još oštrije gledaju realno stanje. Drugi problem je slabost opozicije u Srbiji i za to je do neke mere odgovorna vlast, koja je oslabila opoziciju. Ali, s druge strane, ako  govorite sa diplomatama, oni kažu – pa, koji su naši drugi mogući partneri? I to, naravno, jeste tačno, da opozicija nije postigla jedinstvo i jasan proevropski stav. Dosta delova opozicije još uvek igra sa idejom nacionalizma i to ide u korist Vučiću, zato što on može uvek da kaže – ako ne govorite sa mnom, onda ćete imati neku opoziciju koja nije spremna da govori o rešavanju kosovskog pitanja, koja ima negativan uticaj u Bosni, u Crnoj Gori, ja sam najmanje zlo. Opozicija do neke mere to potvrđuje i to, naravno, otežava kritični stav od strane EU prema vlasti u Srbiji.
*
Foto:Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Više puta ste govorili o stabilokratiji na Balkanu. Možete li da objasnite kako funkcioniše takva vladavina?

Neki su pogrešno razumeli, to ne znači stabilnost. To znači samo da Vlada nudi stabilnost, ali nema suštinski interes da vlada u nekoj situaciji koja vodi do ozbiljne stabilnosti. Najstabilniji način vladavine je demokratija. Ako postoje nezavisne institucije, ako nije bitno ko je premijer, a ko predsednik, to je najbolja vrsta stabilnosti. Kada pitate strana preduzeća da li hoće da investuraju u neku zemlju, kažu da je najbolje kada ne moraju da znaju ime nekog predsdnika ili premijera, jer to nije bitno. To je najbolji znak stabilnosti. Stabilokratija koju imamo u regionu ne znači to, nego znači “JA – Aleksandar Vučić, Milo Đukanović… Ja sam jedini garant stabilnosti, bez mene imate haos, imate anarhiju”. To je lični režim, a ne institucionalni koji se oslanja na pravila, na zakone, institucije. Oslanja se na jednu osobu, koja mora da dokazuje redovno da bez njega ima nestabilnosti. U tom smislu, oni nude stabilnost, ali proizvode nestabilnost samo kao pokazatelj njihove bitnosti.
Čini se da to prolazi i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu. Evo, Đukanović je punih 28 godina na vlasti i opet je dobio izbore. Sličnu situaciju do nedavno smo imali u Makedoniji sa režimom Nikole Gruevskog. Da li očekujete da će Srbija ići u pravcu u kom je Makedonija bila pre dolaska nove vlasti, odnosno da li će Vučić vladati dugovečno, kao i Đukanović u Crnoj Gori? 
Načini vladavine su jako slični u Srbiji, Crnoj Gori i do skora u Makedoniji. Ne vidim neku suštinsku razliku. U Makedoniji je bio skandal zato što smo imali snimke na kojima smo slušali kako su zloupotrebili institucije. To nemamo ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, ali to ne znači da taj način vladavine ne postoji. To znači da to samo nismo slušali.  Ali, naravno, jako je teško proceniti da li će Aleksandar Vučić ostati na vlasti dugo kao Milo Đuknović. Ja u to sumnjam, jer su se ipak okolnosti promenile. Milo Đukanović je počeo svoju karijeru dok je još bilo Jugoslavije i preživeo je i njen raspad i državnu zajednicu… To su bile okolnosti gde je stabilnost bila mnogo bitnija. On je preživeo zato što je tada izgledao kao mnogo bolja alternativa od Momira Bulatovića i od protivnika koji su podržavali Miloševića…

I Aleksandar Vučić je podržavao Miloševića i devedesetih bio deo vlasti.
Naravno. On se više vratio, a Đukanović je ostao na vlasti, to je neka razlika. Vučić se vratio sa prekidom od 12 godina, koji je bio očigledno potreban da gradi taj preokret, bar formalno gledano, prema evropskoj politici. Đukanović je shvatio mnogo ranije gde ima veću korist, u kom pravcu se mora ići. Ali ja mislim da oni, ipak, sada moraju da budu više pažljivi. U smislu – ako hoćete u EU, ipak morate da usvojite neke zakone. Iako je to ponekad površinski, to ipak smanjuje njihov prostor za manevrisanje. Prostor Mila Đukanovića je danas mnogo manji nego što je bio pre 15 godina. Tada je bilo manje insistiranja na reformi institucija, reformi zakona… Iako je to ponekad Potemkinovo selo, ipak postoji neki zakon, postoji neko jače civilno društvo. Mislim da se čak i u Srbiji, gde su opozicija i mediji jako slabi, ne može ići u devedesete godine baš potpuno. U tom smislu je teško procenti koliko će dugo Aleksandar Vučić ostati predsednik. To, na kraju krajeva, zavisi i od okolnosti. Ako Evropska unija realno ostane kao cilj i ako neke zemlje u regionu baš imaju ozbiljnu perspektivu, onda ne vidim tu mogućnost. Taj prostor će se smanjiti do takve mere da će biti nemoguće. Ili će biti kao Sanaderov fenomen – da on vodi zemlju prema članstvu (u EU), ali da u trenutku (dobijanja) članstva ne može sam da bude na vlasti, ili da gubi podršku zato što nije u stanju da vodi zemlju ka EU. Mislim da je taj prostor za potpunu moć ograničen.
U izveštaju EK se još jednom naglašava da će brzina pridruživanja Srbije EU, pored vladavine prava, zavisiti i od normalizacije odnosa sa Kosovom. Predsednik Vučić nedavno je rekao da je od dve opcije za rešenje pitanja Kosova realnija ona koja se zalaže za zamrznut konflikt. Može li Srbija sa zamrznutim konfliktom u EU?
Prvi odgovor bi bio – naravno da može, Kipar je ušao tako. Ali, zbog iskustva sa padom demokratije u Mađarskoj i Poljskoj, biće manje verovatno da neka zemlja koja je nedemokratska uđe u EU. Zbog nerešenog problema sa Kiprom, biće manje realno da zemlje sa zamrznutim konfliktom uđu u EU. Da se znalo unapred da će taj problem ostati otvoren posle članstva, siguran sam da EU ne bi prihvatila Kipar. EU mora da zna gde su joj granice i ako Srbija ne prihvati nezavisnost Kosova, ne mogu da zamislim da bi EU to prihvatila. 
Očekujete li da će do kraja iduće godine Srbija potpisati sveobuhvatni sporazum o normalizaciji odnosa sa Kosovom?
To sve zavisi od političke volje Aleksandra Vučića. Teško je proceniti to. Sa jedne strane, ako ozbiljno želi u EU, ima toliko dominantnu poziciju u Srbiji da bi to mogao da uradi ako hoće. S druge strane, ako idemo po toj logici da želi da što duže vuče taj konflikt, jer je u njegovom interesu da proizvodi tu ideju o stabilnosti koja zahteva nestabilnost, onda bi bilo logično da pokuša da to vuče što duže. Zavisi i od pritiska EU, da li će Nemačka ili druge zemlje reći – Izvinite, gospodine Vučiću, mi smo vas podržavali da rešite kosovski spor, ako to ne radite, onda zaboravite na našu podršku. U tom smislu očekujem da će, ipak, postojati pritisak da nešto radi. Može da ima neki sporazum i da nastavi dalje sa nekom vrstom problema sa Kosovom, zato što sporazum neće rešiti sve probleme. Znači, može da postoji neka normalizacija u formalnom smislu, ali da bude neka hladna normalizacija, u smislu loših odnosa koji bi i dalje išli u korist stabilokratije u regionu.

Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović