Dom pobednika

Vajni servis se unatoč svojoj vekovnoj snishodljivosti našao u nemilosti Države. Dok se stanovništvu, u osvit izbora, obraćao Vesić, jedan od najvećih oratora u povesti Srpske napredne stranke, zasad neidentifikovano lice, jedno ili pre će biti više njih, smanjilo je jačinu zvuka!
Od svih prijatelja Srbije najbolje se i jedini pokazao Dodik Milorad, Banjalučanin i vladar Republike Srpske, koji je glasao u Beogradu na izborima za gradsku skupštinu i gradonačelnika, svi ostali nikom ponikoše, Stiven Sigal, kome je naša vlast odmah nakon usvojenja udesila i da zaradi neki dinar kao bluzer-luzer, što mu je malo koja vlada u svetu omogućila, nije došao na izbore; Adrijana Lima, kojoj smo dali državljanstvo da nam ulepša prosek i da dometne našoj slavnosti nešto od svog manekenskog sjaja, nije glasala; nije doputovao Kleo, brazilski fudbaler koji je od Dačića, velikog prijatelja sporta, dobio državljanstvo da u svojstvu orla daje golove za našu reprezentaciju; Peter Handke možda dolazi kad su izbori za kneza u Kremni, ali u voljeni Beograd ni on nije došao, ni Toni Bler, koji doista nije naš državljanin, ali je dao našem sadašnjem predsedniku dragocenu poduku iz vladarstva, nije se pojavio ni kao strani posmatrač, nije došao ni na trijumfalije upriličene u odajama Srpske napredne stranke, čim su novoradikali osvojili prvenstvo (predlažem da se to zdanje zove Dom pobednika, i da bude pod zaštitom države i UNESCO-a).

Bakir i njegovi nisu glasali, nemaju sirotani nijednu vilu na Dedinju, i nisu im mogli biti uručeni glasački listići, te se njihove ma koliko mnogo cenjene generalije nisu ni obrele na glasaćem spisku, jedini da kažemo strani državnik koji je kod nas glasao jeste Dodik, gorostas čija je jedna cipela u Banjaluci, druga u Beogradu, čovek-most, koji Srbadiju zatočenu još uvek u Bosni svojim organizmom povezuje sa Srbima u Matici, dok ga kao Teslu u Faradejevom kavezu odasvud šibaju munje međunarodne zajednice; ovaj glasač bez premca jeste polog budućeg ujedinjenja dveju njegovih domovina, tako to ja razumem, ali zašto Republika Srpska ne pokloni, ili ne proda za simbolične dve keme kuću ili stan našem predsedniku, pa da i g. Vučić glasa u inostranstvu? To bi nam svima služilo na čast: to je dug koji svi imamo prema predsedniku Miloševiću. 

*
Dodik i Vučić / Foto: Fonet, Zoran Mrđa

Ministar Vulin ne krije da će sav novac koji mu, bilo od tetke, bilo iz budžeta, bude dopao šaka uložiti u vojsku, u oficirske plate, stanove, u oružje, džebanu, a nadasve, i najpre, u vojne škole koje su budućnost Srbije: očaranost vojnom silom i uniformom nije naravno nikakva novotarija, ni kod nas, ni drugde, i sam predsednik Republike daje sve od sebe da civili budu još neravnopravniji naspram voljenih vojnih lica, iz Jugoslavije nam je ostao amanet predaka da nijedan oficir ne može biti stambeno nezbrinut; neostvareni vojskovođa Vulin koji se, gle, zove kao što se do juče zvala i skopska zračna luka, ima viziju Srbije kao nepreglednog vojnog školskog centra, poligona na kome će cvetati hiljade vojnih veština, dok će naši vojni avioni, od kojih se Hrvatima ledi krv u žilama, sletati sa jedne naše piste na drugu, kao što srpske pčele sleću sa cvet na cvet. Ali to što će armija dobiti blagodareći plemenitosti i darežljivosti njenog vođe, ne da neće ići na uštrb civilne manjine, nego će, naprotiv, i građanima neobuhvaćenim kasarnama, manevrima, vojnim gimnazijama, vojnim paradama, aeromitinzima i strelištima, svanuti novo, mnogo lepše doba: „Ulaganje u vojsku je ulaganje u standard svakog građanina!“ – to je misao ministra Vulina. Kako ono beše, ko sačuva jedan ljudski život, odbranio je čovečanstvo, ko ulepša život jednom generalu, ili jednom vojnom savetniku, ili liferantu, ulepšao je dan svim podanicima, generalovim savremenicima, ali i budućim naraštajima, jer bi bez vojske, moćne onako kako je svake noći i svakog dana njen Poočim sanja i vidi, neprijatelj jedva dočekao da nam poskida novogodišnju rasvetu, da nam skrja naš držač za barjak, i da Beograd na vodi sravni sa vodom. 

*
Aleksandar Vulin / Foto: A. Levajković 

Ja bih Vulinu dao čin Maršala, a njegove maršalske misli i vizije štampao bi Sl. glasnik fontom „Miroslav“, na biblijskome papiru, u formatu Maove knjižice: mogla bi da stane u unutrašnji džep poligonke, njome bi se srpski borac napajao i u miru i u žaru budućeg NOB-a. 

Naš zadatak je da buduće naraštaje odviknemo i odbijemo od nevojnih škola, koje se zahvaljujući nebudnosti prethodnih ministara odbrane namnožiše da im broja ne znamo, cilj je da sva buduća slovesnost bude vojna, kao što je u davnoslavno doba bila pod okriljem Svete matere: „Hoću da svaki roditelj zna da kada nam pošalje dete u srednju vojnu školu ili Akademiju, ono će se školovati, živeće i radiće u skladu sa najvišim mogućim standardima. Imaće i najbolji smeštaj, najbolju hranu, i najbolje profesore, i sve mogućnosti da se kvalitetno školuje, da napreduje i postane zaista na ponos svojoj vojsci i svojoj zemlji!“ (Predavaće im i osuđeni ratni zločinci, u svetskoj nikad ne jenjavajućoj borbi za vojnu premoć to je jedna od naših komparativnih prednosti.)
Vajni servis se unatoč svojoj vekovnoj snishodljivosti našao u nemilosti Države. Dok se stanovništvu, u osvit izbora, obraćao Vesić, jedan od najvećih oratora u povesti Srpske napredne stranke, zasad neidentifikovano lice, jedno ili pre će biti više njih, smanjilo je jačinu zvuka! Uvek budna pripadnica REM-a to je primetila, uključila je merač koji duži kao i svi drugi u REM-u, i gle, sluh je nije prevario: gradskom menadžeru behu otfikarena dva decibela, što je same izbore, tu svetinju i svetkovinu demokratije, moglo odvesti u neželjenom, posve pogrešnom pravcu. 
*
Goran Vesić / Foto: Fonet, Beoinfo

Ne znam koliko je trajao hibris, nečuveni bezobrazluk služb. lica, ili sabotera ubačenog u RTS, stalno se govori o ta dva decibela, umalo ne napisah o toj ‘dvojici decibela’, da ne znam koliko je minuta pošast zapravo trajala, koliko je dragocenih misli Vesićevih ostalo ispod praga čujnosti nas penzionera, koji smo jedna od uzdanica vladajuće stranke. Je li moguće da je neko onako birokratski, bezdušno, a bez ikakve bezbednosne kulture, naprosto vodio računa da tonski zapis tj. prenos ne ode u takozvani pik, pa je jednostavno, opazivši da volumen raste, zlosrećni regler povukao k sebi, ne vodeći računa da zapušava usta gradskoj znamenitosti, i to u trenutku malo je reći istorijskom! 

Veleoštećeni Vesić tužio je, naravno, televiziju, čiji je rukovodilac, skrušen kako ga je Bog stvorio, kazao da će slučaj proučiti najbolji tonci današnjice, i naši, i iz neke od zemalja koje nisu priznale Kosovo. Nemio događaj nadahnuo je i predsednika da kaže kako će se ukazati u Javnom servisu jedino ako njegovi ljudi budu bdeli nad reglerima: u naprednim državama rađaju se stalno nova zanimanja, Tito i Staljin su imali svak svoga kinooperatera, koji se ničim drugim nije ni bavio, nego samo da vođa bez smetnji prati filmsku radnju, ali zašto ne bi predsednik imao i nekog ko bi službeno bdeo nad osvetljenjem, i nad brojem onih piksela: meni se čini da je Vesić, kad su ga onako besramno utišali, bio kao u nekoj senci, da njegov lik nije bio onoliko svetao, oštar i sjajan kao što ga ja pamtim, nego kao da su preko dragog anfasa prešle neke štrafte, pa i malo snega, onog koji smo smi imali u predsatelitsko i predkablovsko doba, doklen je Đilas prikazan maltene kao Beli anđeo, koji grmi kao preko megafona, ili iz oblaka, tako je, da nije bilo nepravde, na koji je ukazala pravednica Olivera – koju Bata treba da ubaci u fresku, ako SPC i ne pominje beatifikaciju – ne bi za đilasovce glasao svaki peti glasač (u daljem tekstu: petokolonaši).