Stranac u noći

Predsednik Vlade je samcijat sam pobedio desetoricu nepredsednika Vlade, deset na jednog, o zar se i to može!? Moglo se, jer je tvorac, pokrovitelj i glavni učesnik izbora to hteo!
Ko ne žali tura, taj stigne do kuma! U svakoj se svečanosti zna gde je kome mesto, svadbeni protokol stariji je od pismenosti, nije potrebno upozoravati dalju rodbinu da ne zauzima mesto tik uz mladence, kuma, devera, starog svata i ostale zvaničnike, tako je i u svečanim prostorijama Srpske napredne stranke na brzu ruku stvorena svečana falanga, ili da kažemo lovorov poluvenac iza Pobednika; meni nepoznati novoradikal kome će u karakteristici stajati „ističe se“ bio je najradosniji svat i razdragano je držao banku sve do ukazanja Pobednika; svojeručno je još samo otvorio šampanjac i povukao se smerno od mikrofona u stranu, a tik uz pobednika, čije oči behu prepune radosnica, stao je Miloševićev pionir, šegrt i glasnogovornik, Ivica Dačić: „Ne mogu da zapevam Miljacku, ali biću sa desne strane Pobedniku, ta ja i moja stranka zar mu nismo omogućili ovaj trijumf?!“

Sa leve strane blista od radosti brat Karić, kako i ne bi, još pre godinu dana bio je lice sa poternice, a sad, sveže isfeniran, stoji uz Pobednika i osmehuje se kao najlepša deveruša, kao da je progonstvo proveo u Americi, i tamo naučio da se smeje čim ugleda objektiv.

Nakon istorijskog susreta u Šumicama opštepoznato je da predsednika interesuju sve žene, a najviše ga uzbuđuju žene koje su marljive i predane poslu (kad god ga provedu kroz neku fabričicu gde jedna do druge sede švalje, njih pedeset u isto toliko kvadrata, tu je najsrećniji: gde je koncetrisana tolika radinost, tu su sile života), tako je i za trijumfalni govor oko njega bilo dosta drugarica, kojima ja, greh na moju dušu, ne znam imena ni rang na novofeudalnoj lestvici, jedino sam prepoznao Maju Gojković, koja Parlamentu dade voljno, a sebi od duga vremena kupi crvenu kožnu jaknu – plači hidžabu, i ti i  šnajderka koja ga je šila po meri…
Ipak, od tolikih čestitara i bodraša najviše me se dojmio jedan stranac: državljanin druge države, demokratski izabran u tamošnjoj da kažemo federalnoj jedinici za predsednika, na Srbiju javno pogleduje kao na maticu kojoj će kad-tad prisajediniti svoju guberniju, došao lično na proslavu jednog od jedanaest ekstremno ravnopravnih predsedničkih kandidata! To, međutim, nije sve. Stranac je kod nas glasao! Znao sam da ima vikendicu u Beogradu, u njoj boravi kad god mu državničke obaveze to dozvole, samo treba da se prijavi policiji kad doputuje iz Bosne i Hercegovine, nisam znao da ima i naše državljanstvo. Doneo mu čika poštar glasački listić, i čovek sa ličnom kartom dobijenom pretpostavljam od policije u Srbiji, fino glasao. Na svečanoj ceremoniji stao je iza Dačića: možda sam jedno koleno dalji rođak, ali sam od tebe, rođače, viši, i kamere će me ovekovečiti iza velikana i oca demokratije u Srbiji! Bi li, da je u prvom krugu pobedio Janković, stranac pohitao u njegov štab da mu prvi čestita, ili se kladio na Vučića, pa sa punim pravom iskrenog navijača, delije takoreći, dolazi da sa šampionom slavi upravo osvojenu titulu?
Znači li to da Poranio Milorad ne glasa u Republici Srpskoj?! Ili ima dve lične karte, i ne mora paziti da policiji uvek pokaže samo jednu, ne šunja se sa njima samo do banke ili Poštanske štedionice, nego glasa ovde sa mnom rame uz rame?! Ako je moguće dvojno državljanstvo, da li se i pravo glasa samim tim udvostručuje? Može li neko da zasluži i više od dva državljanstva, da ima vile u nekoliko država i da svugde glasa kao i siroti domoroci koji naravno da nemaju kud?
Ako glasa i u Banja Luci, gde pretpostavljam službeno stanuje, možda glasa i u svom rodnom mestu Laktašima, gde mu pripada matični broj – tamo je došao na ovaj prema nama Srbima odvajkada nepravedni i neljubazni svet. Ako glasa i u Beogradu, onda Poranio Milorad nadmašuje nas ostale birače, dovodi nas u neravnopravan i meni lično neprijatan položaj. Drugo, ja se uoči svakih izbora pokidam razmišljajući za koga bih glasao, Poranio uvek glasa ili za sebe ili za onoga ko je najmoćniji u Srbiji! Uz multimedijalnog umetnika g. Ristovskog jedan je od retkih koji hrišćanski i ekumenski javno ljubi i Tadića, i onoga ko se ispilio i vazneo se iz Tadićevog zasluženog kraha.
Ravnopravni građanin Srbije i vladar Republike Srpske stoji iza Dačića, ali nije toliko ozaren kao mladomiloševićevac i ne lebdi mu na licu, kao u slučaju Boguljuba Karića, tot vechernii neskazannyi svet. Kao da je malo rezervisan, a slutim i zašto: „Kad si bio na Sv. (svome) Pinku, gdje je naravno bila tvoja ogromna fotografija, kao iz zlatnog sovjetskog doba, uz tebe su bili potreti-plakati tvojih političkih roditelja i zaštitnika, rabe Božije Angele i sluge Gospodnjeg Vladimira, a za moj se potret nije našlo mjesta. Pa, opet, oni su samo pozirali, i to ne tebe radi, i samo su te primili u Berlinu i Moskvi, pet minuta doduše uoči izbora, a ja sam gla-sa-o zatebe, pogazivši možda i kakav lokalni paragraf o izborima, i nisam, kako svak vidi, žalio truda da se ovdje lično pojavim, volim te više nego Toma Nikolić, drag si mi kao Bogoljupčetu i Sloboljupčetu zajedno, a stojim u drugome krugu! Da moje lice nije znano svakome u Srbiji, izgledao bih kao pripadnik obezbjeđenja, ali ja i jesam obezbjeđenje, ja sam bio poruka i tvojim vjernim biračima i nevjernim tomama da su uz tebe ne samo Rusija, Nemačka i Amerika, nego i sva Srbadija zatečena i zatočena u mrskoj Bosni i Hercegovini.“
*
Milorad Dodik čestita Vučiću / Foto: FoNet, Imre Szabo

Eto šta se sve daje pročitati kad neko ima toliko izražajno lice i toliko bogat unutrašnji život, a zemaljski mu dani teku čas sa jedne, čas sa druge strane Drine.

&
A teper’ nemnozhko matematiki!   
Predsednik Vlade je samcijat sam pobedio desetoricu nepredsednika Vlade, deset na jednog, o zar se i to može!? Moglo, se jer je tvorac, pokrovitelj i glavni učesnik izbora to hteo! Da mu nije bilo stalo do viteške borbe i do istinskog proveravanja narodne volje, zar bi dopustio da mu konkurišu šest Kurti i četiri Murte! Mogao je u opticaj da pusti manje notara, ništa lakše, da im povrh toga smanji i ograniči radno vreme, kako ne bi usled premorenosti nešto pogrešno notirali, i ovi vlastoljupci-amateri ne bi uspeli da se registruju!
Drugo, ili prvo, mogao je da odredi i kraći rok za predizbornu kampanju, i ovako je bila kraća nego što zakon, praksa i pristojnost nalažu, ali je za kampanju mogao odrediti i svega četrdeset osam sati (videli smo šta sve Nik Nolti i Edi Marfi postignu za to vreme).
Treće, Pobedniku se prigovara da je zapremio devet desetina vremena na državnim, paradžavnim i karadržavnim televizijama, jeste, ali da je samo hteo, mogao je da popuni i ovu poslednju desetinu, pa bi se njegovi protivkandidati imali oslanjati samo na svoje glasovne mogućnosti, na lično prisustvo i na poneki tvit. Borba je dakle bila i više nego pravedna. Autobusi sa Pobednikovim pristalicama jesu prevalili puno kilometara, ali su vozači imali dnevnice, putnici sendviče, mnogi je građanin prvi put osetio slast besplatne vožnje i čari turizma, i taj trošak sigurno nije plaćen iz budžeta, jer bi time protivkandidati bili dovedeni u neravnopravan položaj; da li je kakav šeik šeički preuzeo taj za njega neosetni trošak, kao kad je Pobednik uzimao prve lekcije od prepametnog Blera (koji nas je bombardovao pravim bombama da bi jučerašnjeg Pobednika bombardovao znanjem o obuci vladinih jedinica zvanih units), ili su autobuske kompanije dobrovoljno i besplatno vozile navijače, ne znam.
Gledao sam i Boška Obradovića, jednoga od najporaženijih, a sa kojim sam se prvi put slagao. Od velepobeđenog doznadoh da Vajni servis ne prenosi ono što pobeđeni mudruju o predizbornoj kampanji (možda u pola jedanaest), daj Boško, nemojmo preterivati, odem međutim na RTS1, kad, tamo počinje emisija o Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kak ni v chem ne byvalo, kao da ništa tog dana nije kod nas ni bilo, spora svečana špica, kubeta, arabeske, muzika, sve natenane, mirnodopski, gospodski, šta je bilo bilo je: „Okrećemo se jopet kulturi, istoriji, drugim religijama, arhitekturi, klimi, pustinjama, nafti i drugim lepotama, dosta smo i mi pomagali u ovoj kampanji“, mora da su zaključili erteesovci. „Dovoljno smo bili uslužni prema Pobedniku i nepravedni prema ostalim kandidatima, sad se vraćamo našoj vajkadašnjoj finoći, kakva osim nas krasi još samo naš najstariji dnevni list. Potonji na udarnim stranicama beše objavio spisak najškolovanijih i najzadrtijih pristalica g. Vučića, koji će istorija pamtiti kao Veliki marš dekana.“
Mojoj novopoznanici Sneži koja uvek glasa za Vučića, i svim snežincima, znanim i neznanim, čestitam na istrajnosti i na zasluženom uspehu. Svim svilenim i lenjim bubama koje se nisu udostojile da glasaju želim prijatnu petoljetku.
A sad, što reče Milošević, svako na svoj zadatak!
Naslovna fotografija: FoNet, Imre Szabo