Pet debelih godina

Sam Vučić će izbornu trku voditi samo u svoje slobodno vreme, kao hobi takoreći, to je za svaku hvalu, ali mi živimo u uverenju da premijer nema slobodnog vremena, vascelog, celodnevnog i celovečernjeg sebe već je blagoposvetio rukovođenju Vladom, metabolizam i potrebu za snom je takoreći suspendovao.
Sretenije Gospodnje! Ako vladar toga dana ugleda svoju senku, carovaće pet godina u sjaju i blještavilu, ako li pak senke ne bude, preostaju mu dve ili tri tmurne godine, nakon kojih bi mogao biti izručen možda i samom zaboravu, uh, nije prijatno ovo ni napisati, na svu sreću, u našem klimatskom pojasu jutro bejaše vedro, i zaista, dobili smo predsednika in spe, o kome proroci iz nekoliko agencija tvrde da će trijumfovati već u prvom imperatorskom pokušaju. 
Lično bih voleo da imamo dva predsednika Republike. Sadašnjeg, da ne kažem odlazećeg predsednika premijer je toliko nahvalio, toliko je dobra i koristi g. Nikolić doneo, da je prava grehota što ne ostane barem kao počasni predsednik. Ali kao čovek školovan i mudar, podneće odlazeći šef države udarac koji su mu zadala čeljad u njegovoj rođenoj stranci. Velika uteha svakako mu je ljubav koja ne napušta novog pretendenta na presto, Aleksandar Vučić je iz glave i iz srca izrekao nešto što će biti zapamćeno i varirano u ko zna koliko situacija: „Volim Tomu, volim svakoga, ali najviše volim Srbiju!“ 

Jedan intervju na Vajnom servisu – televiziji koju je donedavno javno prezirao, ali koja je pokazala da itekako pravilno razume duh vremena – bio je dovoljan predsedniku Vlade da nadoknadi to što kasni za protivkandidatima u predsedničkoj kampanji: Toma je bio od-li-čan, pobedio bi na izborima i bio bi ponovo odličan, ali ja sam najbolji, a to je ono što ti, narode moj, zaslužuješ. Da sam najbolji – ne kažem ja: to je najsvežije što su nam javili iz Proročišta, i tome ću se za dobro Srbije smerno i požrtvovano povinovati! 
Ministar Vulin (u daljem tekstu: nelustrirana individua) koji je onako krasno ismevao građanina Jankovića kad je potonji obelodanio da će se kandidovati za šefa države, sada premudro ćuti: pre svega par sedmica bio je ošamućen od mnoštva Jankovićevih istovremenih uloga: da li nam se obraća zaštitnik građana, ili predsednički kandidat, nema predsednički kandidat prava da zaviruje u ono što vlast čini itd. Sad pak neće biti nimalo skonfuzhen i neće se pitati šta Vučić radi kao premijer, a šta kao favorit za predsednika Republike. 
Sam Vučić će izbornu trku voditi samo u svoje slobodno vreme, kao hobi takoreći, to je za svaku hvalu, ali mi živimo u uverenju da premijer nema slobodnog vremena, vascelog, celodnevnog i celovečernjeg sebe već je blagoposvetio rukovođenju Vladom, metabolizam i potrebu za snom je takoreći suspendovao… Sad ispada da će ipak imati vremena da biračima kaže koju iskrenu, lepu reč o sebi, i ništa manje iskreno mišljenje o takmacima, daleko im lepa kuća. 
To je divna vest za moju novopoznanicu S. koja će, kako sama reče, uvek glasati za Vučića: da se njezin jedini i večiti kandidat nije upustio u borbu za predsedničko žezlo, S. bi dopisala premijerovo ime, pa bi njen listić bio proglašen nevažećim.
Kad sam učio istoriju imao sam utisak da narodi provedu decenije i decenije u običnom živovanju pre nego što iskrsne neki istorijski događaj, kod nas međutim istorijski događaji padaju jedan preko drugog kao listovi koje izbacuje bolji štampač: kome je sveže sećanje na izložbu „Što je više kleveta i laži/Vučić nam je miliji i draži“, ko se još seća automobila prepunog oružja i džebane nadomak roditeljskog doma predsednika Vlade, ko još pamti ikonostas na šinama koji smo hteli da pošljemo u lažnu državu, a stižu, gle, novi istorijski, prelomni i dosad  neviđeni događaji. Zid! Kineski i Berlinski zid dobili su mlađeg brata u Mitrovici, ali smo mi naš zid nekoliko puta prerađivali, i onda smo ga sami svečano i dragovoljno srušili, trudbenici pera zaposleni u takozvanim medijima pisahu da rušimo potporni zid kod mosta, da li prkosimo zakonima fizike, pitao sam se, hoće li se most održati pukom snagom naših uverenja da je Kosovo i dalje naše; još nisam shvatio ni čemu je zid služio, ni kako je postao naprasno nepotreban i ruglo u pešačkoj zoni, a stiže nova radost: Lutrija! 
Da bismo suzbili sivu ekonomiju treba da šaljemo sve račune koje dobijemo, i oni najsrećniji dobiće stan, jugo, laptop, mobilni i ne znam šta sve još. Ne znam ni pravila lutrije: teorijski, jedna porodica mogla bi dobiti sve darove koje država priprema dok stanovništvo obasipa Lutriju računima… 
Lično ne poznajem nijednog sivog ekonoma, čak ni sivog ekonomistu, ne osećam ni najmanju potrebu za njihovim suzbijanjem i prirodnim izumiranjem, dapače, držim da je država, hoteći da iskoreni nešto što joj nije po volji, rasplamsala porok kome se smesta odalo i staro mlado. Siva ekonomija je za mene manje zlo od kockanja, ionako se toj zavisnosti već bio prepustio pretežni deo našeg očajnog naciona, samo fali još kocka u kojoj ništa osim vremena i odlaska do pošte ne treba ni da se uloži! – Hm, ne treba da uloži igrač na sreću, ko će da primi bolesno veliku količinu koverata i računa, ko će neprebrojne račune da skladišti, kako i gde, kako će biti organizovano javno, pravedno i nepristrasno izvlačenje: u prepunu sajamsku halu koju snimaće petnaest kamera Javnog servisa i volj. Pinka biće sa krova u račune spušten neko sa vezanim očima, nestaće u nepreglednom belilu, kao što su Bata i Bekim nestali u perju, izroniće negde sa jednim jedinim računom u zubima, i to će biti glavna premija?
Lutrija je izum ravan onome da imamo ljudsko pravo na život u okićenom i šljaštećem gradu, novogodišnji ukrasi blješte od oktobra do juna privlačeći lakoverne i prebogate turiste kao što svetlost lojanice privlači mušice, domaći živalj nema priliku ni potrebu da bude snužden, danju lutrija, uveče svetleći zvezdice, tange, grančice mirisne… Država gleda na nas kao na svoju decu, ali misli da još nismo pošli u školu i obasipa nas džidžabidžama, ali neka je, volim Lutriju, mrzim potleušice na obali, pa bile ove nečije vlasništvo ili nečiji dom, blagosiljam onog ko ih je noću sastrugao sa gradskog gumna potrebnog napretku, skidam kapu policiji što je iskulirala pozive pakosnika, noćobdija i samim tim neradnika, volim naš zid u Mitrovici, i kad ga zidamo, i kad ga rušimo, svemu ima vreme, ima vreme kad se zida, i ima vreme kad se ruši sazidano, volim voz u kome kondukter ima mantiju i čirak, volim Tomu, volim svakoga, a najviše volim Srbiju.