Novi zavet

Ček, ček, idemo redom! Zar su engleski referendum raspisali ljudi na ulici, građani koji su negodovali zbog neke ostrvske savamale i zbog toga što se Scotland Yard pravio mrtav dok su ga građani grozničavo pozivali?

Sve su porodice srećne na isti način, a nesrećne svaka na svoj, tako i porodica evropskih naroda; mi, koji nismo ni u široj familiji, mogli smo mudro da ćutimo, to bi štaviše bila moja službena sugestija da sam kojim slučajem imenovan za carskog savetnika: „Vaše veličanstvo, ponizno mislim i još poniznije to predočavam vašoj carskoj pažnji, da carstvo poput našeg ne treba ni da seiri ni da lije krokodilske suze što je jedna od Evropinih kćeri odlučila da ode od kuće!

Nije učtivo i nije ni potrebno da nagađamo hoće li uvređena porodica pohitati da popuni prazninu primajući preko reda neko doduše manje slavno carstvo, ali koje to jedva baš i čeka, ili će je, naprotiv, bol zbog odlaska Engleske, učiniti još podozrivijom i odbojnijom prema već pregladnelim i odveć umornim iskušenicama. Želimo svaku sreću i Londonu, i Briselu, i Strazburu, i Moskvi, i Pekingu, i Vašingtonu, i naravno Berlinu, pa unekoliko i samom Zagrebu, da ne kažem baš i Prištini. Mi ćemo prekovremeno raditi na sebi, a na drugima je da to kad-tad primete te da to javno uvaže i priznaju. A sada vas sve pozdravljam, jer žurim u jedan dom za stare čiji su pitomci krenuli mojim stopama i gde kuvarice sada ustaju u četiri da bi čaj i popara bili servirani u pola pet!“        
Eto, to bi građani čuli da je vladar nacrt mog govora izdeklamavao kao svoj, ali vladara baš veseli da govori iz glave, i evo šta je sve povodom ispisivanja Britanije iz EU mezhdu prochem blagoizvoleo kazati: „Iako sam siguran da bi se građani Srbije slično izjasnili kao Britanci, siguran sam i da žele bolju budućnost, zato ostajemo na putu EU!“
&
Pre nekoliko godina se između vlasnice retko posećivanog imanja u Šumadiji i njenog komšije vodio ovakav razgovor, a povod mu beše to što je komšija napasao ovce u dvorištu velegrađanke koja mu je, zatekavši stado in flagranti, spočitnula što je nije pitao za dozvolu, na šta je on odgovorio: „Mi smo pretpostavljali da se ti ne bi složila, pa zato nismo ni pitali!“ 
   
Glavni junak ove priče najvećma ljubi, odobrava i podstiče izjašnjavanje podanika samo ako zna da će to izjašnjavanje zasigurno iznedriti ono što Njegova Preopterećenost priželjkuje i planira. Tako su vanredni izbori izuzetno simpatična i blagoslovena stvar, i za njih Srbija mora imati vremena i novca, dočim referendum, na kome bi se stanovništvo odmaklo od onoga što mu je dobrotvor namenio, nema nikakve šanse. 
Vladar se kocka samo onda kad je siguran u dobitak: bio sam svedokom jedne takve ujdurme, jedne takve sigurice, gde je jedan moj drug tvrdio da Aljaska pripada Rusiji, a to je bilo u Oslu, godine 1977, dakle nije bilo istina već 110 godina, ali moj drug nije abdejtovao podatke, drugi moj drug predložio je opkladu, za hiljadu kruna, za hiljadu kruna! Zajapurenome se obratio treći naš drug: „Hoćeš i sa mnom da se kladiš?!“ Hoće, i izgubi čovek u tuđini dve još nezarađene hiljadarke, takmaci mu ih hrišćanski uzeše, a da je stvar doprla do suda pala bi još kakva vraćka, jer je protivzakonito, a ja sam mislio da je samo nemoralno, kladiti se u nešto što ne sadrži nimalo neizvesnosti. 

&
Da Englezi nisu izglasali to što su izglasali ne bih ni znao kako vožd gleda na referendum, ispostavlja se da je za studenta generacije na Pravnom fakultetu referendum revija efemernih emocija, jer zašto bi se inače javno i dobrovoljno zarekao da neće podleći ulici koja od ranog jutra, kad je obično budan samo novozavetnik, navodno blebeće o referendumu u Srbiji: „Kada pobede na izborima, neka raspisuju šta hoće, ja ulicu ne priznajem. Na izborima su bili sa svih strana, narod je glasao za stabilnost, a ne za idiote, kako se to dešava u drugim zemljama“. 
Ček, ček, idemo redom! Zar su engleski referendum raspisali ljudi na ulici, građani koji su negodovali zbog neke ostrvske savamale i zbog toga što se Scotland Yard pravio mrtav dok su ga građani grozničavo pozivali, zar baksuzni referendum nije raspisala tamošnja, na izborima ustanovljena vlast?! Predsednik obožava izbore kad veruje da će ga rezultati usrećiti, a gnuša se referenduma gde bi stanovništvo ispoljilo volju koja nije njemu po volji! (O ovome da drugi, možda ne svi, ali svakako neki narodi glasaju za idiote, a mi za pametnjakoviće, šta bi se moglo reći: da su Savamalu možda rušili strani državnici tj. kompletni idioti?)   

Da sam savetnik, kao što nisam, predložio bih izokola mome poslodavcu i dobrotvoru da ne uskraćuje tako gromoglasno nešto što niko još nije stigao ni zaište, takođe bih gledao da ga odučim od morbidnih rečenica „možete da me ubijete“, kakva je to ideja, kakav predlog, kakvo bolesno začikavanje? Ne možemo da te ubijemo, mi smo protivnici smrtne kazne, dakle i atentata, ali ne možeš ni ti da zabraniš referendum, do kojeg lično meni nije još ni stalo, ali držim da mnogima jeste, jer bi građanin da bude i on pitan, a ne samo EU i Vlada Srbije! Dakle, kad bude vreme imaćemo i mi referendum, a predsednik Vlade može možda jedino uticati na to koliko će izjašnjavanje podanika trajati, da bude recimo od deset uveče do četiri ujutro, kad je budna samo napredna mladež, i kad penzioneri koji staračkim rukama zabiše Britaniji nož u leđa spavaju snom pravednika.