Parlament i opozicija

Vlastima se, istini za volju, ne može baš sve pripisati u greh, jer je za neke od sopstvenih poroka odgovorna sama opozicija.

Da li poslanici Narodne skupštine imaju jasnu predstavu o tome kakva je svrha najvišeg zakonodavnog tela i kakva je uloga opozicije u njemu? Da li, drugim rečima, shvataju da bez opozicije nema parlamenta, a da bez parlamenta nema demokratije?

*
Zasedanje Skupštine Srbije / Foto: Fonet

Sudeći po prvim danima novog saziva Narodne skupštine ne bi se moglo reći da o tome poseduju čak ni ona elementarna, osnovačka znanja. Umesto da dopuste stranačke razlike, koje su u osnovi svakog demokratskog skupštinskog sistema, poslanici vladajuće partije najviše su usredsređeni na negovanje jednodušnosti. Kao da su dobili domaći zadatak (sudeći po reagovanju premijera i jesu) da u parlamentu iskorene i samu mogućnost uljudne rasprave, svojski se trude da opoziciju ućutkaju i ponize. U toj meri čak da se stiče utisak da bi političke neistomišljenike najradije videli van Narodne skupštine.
Iako je preterana revnost ambicioznih skupštinskih početnika da se dodvore partijskom vođi shvatljiva, neko bi morao da im objasni da parlament ne postoji jedino radi vladajuće partije. Da je, naprotiv, u najvišem interesu naroda i države da u njemu postoji snažna opozicija kao brana jednoumlju i autoritarnoj vladavini.
 
Opozicija je, uostalom, i nastala od latinske reči oppositum da označi protivnost, protivljenje, protivstajanje. U političkom smislu istorodni pojam se prevashodno odnosi na one stranke koje ne učestvuju u vladi i imaju kritičan stav prema njenoj politici i delovanju. Koliko je takva njena uloga poštovana svedoči činjenica da je u Engleskoj, što će reći zemlji sa najdužom parlamentarnom tradicijom, opozicija u istoj ravni sa vladom zbog čega se i zvanično naziva „opozicijom Njenog Veličanstva“. Ona je, kao takva, neumoljivi kritičar vladinih mera koje ne mogu ugledati svetlo dana pre nego što se svestrano razmotre i odobre u parlamentu.

*
Zasedanje Skupštine Srbije / Foto: Fonet

Vlastima se, istini za volju, ne može baš sve pripisati u greh, jer je za neke od sopstvenih poroka odgovorna sama opozicija. Pada, tako, u oči da je – kao nigde u svetu – ispoljila izuzetan smisao za mrvljenje i usitnjavanje. Pokazalo se, takođe, da se teško oslobađa sindroma „vođe“, a time i sličnosti sa sistemom protiv koga se deklarativno bori. Najzad, što je već jedinstveni fenomen, ona kod nas može biti u vlasti, a da se – bez zazora – predstavlja kao njihov protivnik.
Uz sve to bez opozicije je nezamislivo delovanje skupštine kao demokratske institucije. Kada se, prema tome, mladi karijeristi u vladajućoj partiji dive sami sebi zbog pogrda i kafanske „duhovitosti“ na račun političkih neistomišljenika, nanose štetu i sopstvenoj stranci jer se predstavljaju kao neznalice bez poznavanja istorije i svrhe parlamentarizma koji je, najzad, i pojmovno sinonim za uljudan i pristojan dijalog.
 
Ili, možda, znaju, što bi moglo samo da znači da bi čak i parlament u kome imaju nadmoćnu većinu rado menjali za autoritarni poredak u kojem opozicija ni kao uzorak ne postoji.