Udaranje čežnje

Visoki pokrovitelj ove noćne pustolovine bila je policija, obična i komunalna policija veličanstveno su ostale po strani, iako su sve doušnike koji su dodijavali policijskim službenicima u telefonskoj centrali mogli muški da izdevetaju...
Najveći sin našeg naroda uskratio je sebe Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama: zbog nedovoljnog poštovanja za sve što Srbija čini i trpi (a Srbija to sam ja), uskratiću im ono što im ne mogu nadoknaditi džumle svi šefovi drugih država koji na svaki mig velikana radosno sedaju u vladin avion i lete ovima  na noge! 

U programu ličnog i neodustajnog podvižništva predsednika Vlade našao se i ovaj neočekivano hrabar i znakovit viraž: navikli ste se da budete ravnopravniji od ostalih, sve se posete tobože ugovaraju tako da vreme i mesto odgovaraju obema stranama, ali znate predobro da mnogo češće, da ne kažem uvek, ispada po vašem. 
Kad mi se naprasno (vdrug) prohtelo da idem u Rusiju, samo sam iz puke učtivosti pitao odgovara li to domaćinu, Vladimiru Vladimiroviču bilo je puno srce, odmah je pitao koliko dana ili radnih sati mogu da odvojim za njega i za Rusiju, tako da vođi ruskog naroda takvo gostoljubije dugujem: kad bude ispoljio želju da me vidi, a ubeđen sam da će to biti uskoro, za Ego Visokoblagorodie imaću vremena, ma ustao u deset uveče. 
&
Pozdravljam kmetsimanovsku žaoku upućenu Zapadu, nadam se da je premijeru pripovetka još sveža, uprkos paragrafima, uprkos pravu, i savremenom, i rimskom, i grčko-rimskom, uprkos poglavljima, Veberu i „Pinku“, i svega drugog što mu zaprema memoriju: najviši izaslanici civilizacija kojima je udarena čežnja zamolili su smerno da makar njih primi, to im nije odbio, jer ipak su oni naši gosti, nadam se  da im je rekao ono što je meni i Simanu na srcu: „Petsto godina ste jahali vi nas, sad ćemo petsto godina jahati mi vas, a za onih tamo petsto godina ćemo se dogovoriti! 
Jedino mi je žao što ih je primio u zgradi Vlade (zašto nemamo i Dom Izvršnog veća, kad već imamo Dom Narodne Skupštine?), i što ih je primio preko reda: zašto nisu došli u Niš, ta i ta kasarna, vojna pošta ta i ta: „Primam od pet ujutro, stanovništvo staje u red već posle ponoći, vas dvojica izvolite zauzeti mesta oko jedanaest noću, jer nijedan predstavnik stranih država, pa ne znam koliki čin da ima, nije mi važniji od naših građana koji u meni vide spasitelja i od zuluma domaćeg činovništva i od nepravdi čije je rodno mesto međunarodna zajednica!“ 
Kmet Siman jeste dao lekciju Carigradu, i likovao je više kad je ispratio, da ne kažem isprašio, Turčina, nego što je pobedio na kraju pripovetke, ali kmet Siman je bio sam, a mi imamo Ruse… Ili je i kmet Siman imao Ruse, ali usled ondašnjih primitivnih sredstava za komunikaciju car nije znao šta se nama ovde radi?
&
U našoj zemlji nema niko razloga da protestuje na ulici, da ometa šinska vozila, vozila Gradskog zelenila, pa i šetače kojima je vlastito zdravlje na prvom mestu; sve te nazovi proteste gledaju turisti i strane diplomate, videli smo kud nas je i naš Peti oktobar odneo, kivni smo na sebe i dan-danas što smo 27. marta iznervirali Hitlera koji nas je do tog dana izuzetno gotivio, i hteo da nas iskoreni tek kad završi sa Jevrejima i Ciganima, nema dakle za demonstracijama više nikakve potrebe, kao što nije nikad ni bilo, pa opet, neko podgovori bližnje da izađu na ulicu i da negoduju zbog fantomime, novog žanra u uličnom pozorištu, gde su maskirani bageristi i pojedinci nadareni da glume policajce oduzimali mobilne telefone noćobdijama, vezali noćnog čuvara i porušili zdanja koja su prkosila neumitnom kapitalističkom razvoju. Visoki pokrovitelj ove noćne pustolovine bila je policija, obična i komunalna policija veličanstveno su ostale po strani, iako su sve doušnike koji su dodijavali policijskim službenicima u telefonskoj centrali mogli muški da izdevetaju… 

Pa već ste demonstrirali, braćo! Šta sad opet, ili šta uopšte hoćete?! Nije ni čudo što vas takozvani mediji, koji prirodno staju uz skut voljenoj Vladi otmeno prenebregavaju: svaka tuča navijača u Francuskoj važnija je od tog vašeg nazovi protesta!
Na protestu je viđen i jedan od najslavnijih trenera sa ovog jezičkog i klimatskog područja, otkud vi, pitali su ga poslenici sedme sile, kao građanin, kaže čovek, došao sam na lice mesta da vidim ko se buni i na koji način, trener je i sam bespravno srušen u stranoj zemlji, pošto momčad koju je trenirao nije ispunila vlasnikove snove, pa ga je možda i to učinilo osetljivijim na bespravno rušenje, i sam sam bio nekoliko puta rušen, po moemu bespravno, rušenje je skoro uvek bespravno: najpre bi moja kolumna klizila ka zadnjoj korici, pa bi bila i poslednja, znaš šta, čitaoci pre okrenu zadnji list, nego što čeprkaju nešto po sredini, ne beri gajle; pa me iz jednog magazina pitaju bih li odsad mogao da pišem svakog drugog meseca umesto dvaput mesečno, kako da ne, što ređe to bolje, premda sam plaćen po komadu; urednica trećeg časopisa predlaže da skratim tekst i da tamo gde je bila moja slika bude vinjeta, jer imaju u redakciji izvanrednog vinjetistu, samo napred, pa ne mislim valjda da sam zanimljiviji od arabeske. 
Kad me moji vide kako prelistavam list za koji pišem misle da sam narcisoidan, a ja samo, kao srpski domaćin, obilazim svoje posede, kao što pre spavanja obiđem i škodu, da ne budem odveć iznenađen ako me zadese sedam mršavih godina.