Ukidanje dijaloga

Da bi konferencije za štampu imale smisla njihovi učesnici bi morali da znaju da se one sazivaju kako bi javnost saznala sve što je interesuje. Novinari, prema tome, imaju pravo da pitaju, a zvaničnici obavezu da odgovore na sva pitanja.

Vlasti su uobičajile da na svaku kritiku na svoj račun odgovaraju saopštenjem u kome se prethodnici optužuju za kriminal i štetočinsko delovanje. Ako bi, sledeći istu logiku, i sve prethodne garniture na vlasti primenile isti metod, ne bi se zaustavili sve do mamuta. Jer, ruku na srce, oni su prethodili slonovima.     

To svakako ne znači da se ne smeju pokretati teme o nepočinstvima ranijih vlasti, bilo kojih vlasti u stvari, ali ako se umesto razjašnjenja odredjenog  pitanja govori o nečemu sasvim drugom, to se može jedino shvatiti kao izbegavanje odgovora.         

Da je takvo ponašanje postalo uobičajeno, maltene obavezujuće, svedoče saopštenja vladajuće stranke koja na svaki čin protesta ili javno izraženog nezadovoljstva odgovara neprestano istim optužbama o zloupotrebama u razvojnoj banci i Fondu za dom dece sa posebnim potrebama. Imajući u vidu da korišćenje nepromenljivog obrasca  sve više liči na opštinski formular za vlasti bi bilo celishodnije da istovetne odgovore utisnu u pečat. Kad već nemaju mašte da smisle nešto drugo uštedele bi sebi trud tako što bi umesto ispisivanja već poznatog odgovora jednostavno udarile pečat.    
Da pomenuti obrazac i sam rado koristi i premijer je više puta ponovio. Poslednji put kada je na pitanje o osobama sa fantomkama jetko primetio da javnost nije bila toliko ljubopitljiva kada su pomenuto orudje koristile ranije vlasti. Ne zaostajući za premijerom ministar unutrašnjih poslova je poručio da rušenje u Savamali ne može da bude glavna vest. Da li to znači da bi ministar, umesto da se bavi svojim poslom, radije preuzeo uredjivanje novina?

*
Aleksandar Vučić, konferencija za medije, 11.5. 2016. godine / Foto: FoNet

I o tome se, naravno, može govoriti, ali ne pitamo te čoveče kako zamišljaš podobne novine već za nasilnike sa fantomkama i bejzbol palicama  koji su sasvim nedavno divljali ured Beograda. Ako, umesto odgovora, slušamo monolog premijera  o  političkim protivnicima tada rasprava o sasvim odredjenoj temi sve više liči na jalove pokušaje komunikacije ljudi koji govore različitim jezicima, podjednako nerazumljivim. Ovdašnje konferencije za štampu, zbog toga, neodoljivo podsećaju na jezičku zbrku na Mauricijusu na kome se taksi vozači upinju da ćaskaju sa gostima, a da se ni o čemu ne mogu sporazumeti. Na pitanje koliko je Port  Luj udaljen od aerodroma odgovoriće: „Ima i Kineza”, kao što ćete, ako se interesujete za vremenske prilike, čuti da je „najbolje pecivo u donjem gradu”.   

Da bi konferencije za štampu imale smisla njihovi učesnici bi morali da znaju da se one sazivaju kako bi javnost bila obaveštena o svemu što je interesuje. Novinari, prema tome, imaju pravo da pitaju, a zvaničnici obavezu da odgovore na sva pitanja, uključujući i ona koja im nisu po volji. U normalnom i zdravom demokratskom društvu, najzad, kritika je samo legitiman vid mišljenja. Oni koji se ljute ili zloupotrebljavaju priliku za cinične i poučne pridike ili u pitanjima novinara traže skrivenu nameru, samo odaju da ne trpe neugodna zapažanja ili, ne daj Bože, kritička osporavanja. Da im u komuniciranju sa javnošću, umesto dijaloga, više prija naredbodavni monolog.
Iako se čini da je svejedno na koji će se način zvaničnici obraćati naciji razlika izmedju monologa i dijaloga nije samo u formi već i u suštini. Već po svojoj prirodi jezik je dijalog. Izričući ovu koliko jednostavnu toliko nepobitnu istinu veliki španski pisac Ortega i Gaset nas podseća da čovek ne govori sam sa sobom. Da su reči namenjene pre svega drugima. Da su sudbinski upućene na dijalog kao jedinom načinu uspostavljanja medjusobne trpeljivosti i razumevanja. U vremenu kada niko nikoga ne sluša, kada se nepdnošljivom drekom nameće zaglupljujuća vladavina monologa, španski pisac nas opominje da je jezik nastao zbog dijaloga, a ne zbog narcisoidnog samopovlađivanja. 
Ako se javni govor svodi na monolog u kome je dopušteno samo snishodljivo odobravanje tada se  ukida ne samo rasprava koja ima smisla i sadržaja već i sama mogućnost da se do nje dodje. Makako se, otuda, tumačilo odustajanje od dijaloga ono je u suštini takodje izraz totalitarne svesti koja se prepoznaje po isključivosti i neskrivenoj nameri da se, nipodoštavanjem drugačijeg stanovišta, uvede monopol pravovernosti.