Aferim, maestro!

Ne posreći se svakome da umre u svojoj posteljini, ljudi umiru u bolnicama, na brodovima, besmrtnost nije zajamčena čak ni u zatvoru: baš kao i pri dolasku na ovaj svet, ljudi su na kraju životnog puta (bespuća, stanputice etc.) opet, gle, ravni jedni drugima, te general mora umreti kao i zastavnik prve klase, ili kao osoba koja zbog prigovora savesti uopšte ne želi da bude vojnik; tako nam je umro i naš general Tolimir, osuđen za ratni zločin (koji naravno da nije naš), pokojnik je pripadao Vojsci naše Republike Srpske, ali je državni vrh Srbije zavio u crno, premijer je Tribunal ukorio što nije poslao osuđenika na kućnu negu, i primetio da više vredi život generala Tolimira, nego sve što se spočitava troma radikalima koje bi Tribunal da stavi pod svoju custody! 

Premijer inače obožava slikovito izražavanje: ministar Tasovac se u zao čas okomio na nacionalne penzije (čime je nakonec prešao na moju stranu! aferim, welcome!), a premijer koga podilaze trnci od svega što je nacionalno, bio to osuđeni general ili feudalna besmislena povlastica koja se daje duhovnom i sportskom plemstvu, rekao je: „Više vredi jedna Milena Dravić, nego četrdeset grešaka prethodnih vlada!“ Politička poezija tome i služi, da se ono što je neuporedivo uporedi, i da se čak izračuna razlika, to je kao da je rekao: „Više ima sjaja u zvezdi Danici, nego što ima otrova u cegeru punom zelenih pupavki, najvećih domaćih otrovnica u vaskolikoj familiji pečuraka!“ 

Protiv nacionalnih penzija sam napisao više od sedamnaest nauč. dela, ali ako ima među čitaocima i nekog ko se tek laća ove lektire, neka znade: nacionalne penzije su šamar ravnopravnosti građana, one kolenom po zubima udaraju Ustav Srbije, koji ravnopravnost naravno da jamči; politička elita (ne samo ova, nego svaka u Srbiji) razmišlja mitski i epski, nacionalna penzija je nagrada za podvig, za herojsko delo, poput onog kad vitez, ili čak anonimni trgovac urmama, ubije troglavu aždaju koja je otela carevu kćer jedinicu, pa car onda da i tu ćerku spasiocu, da mu titulu vezira, i osamdeset kamila natovarenih zlatom i dragim kamenjem, i zemlju mu pokloni od toplog mora do planina na čijim se vrhovima sneg nikad ne otopi… Ideja zasluge za koju se zajednica mora oduživati junaku dokle god je ovaj živ feudalna je, ali je obnovljena u prvoj dami komunizma, koja je zaslužnim umetnicima, naučnicima i sportistima davala slične, ako ne i veće privilegije, kao što su SANU i nacionalne penzije kod nas, a zašto, najvećma zato što je smatrala da su joj ti ljudi reklama te da su njihov uspeh i njihova veličina dovoljni da pokriju bedu u kojoj živi većina građana tj. suvišnih ljudi. Istovetnu nakanu imaju i naši rukovodioci, uz dirljivu, snobovsku zapravo želju, da sa olimpijskim plemenom budu u srdačnim odnosima i da budu makar njihove mecene, kad već sami nemaju dara ni za sport, ni za umetnost, ni za nauku, pa čak ni za estradu! 
Ministar kulture dužan je da se nacionalnim penzijama kulturno i nacionalno usprotivi, moramo ućutkati svakoga ko zausti da brblja o tome kako da se dodeljivanje nacionalnih penzija učini pravednijim i sveobuhvatnijim, nacionalna penzija je greška u mozgu, i zato mora da se ukine. Nema humanog načina da se izvrši smrtna kazna, ovo mislim misli i sam Sveti otac: ona može samo da se ukine.
Naravno da nacionalni penzioneri smatraju da se poznala krivda-pravda, mada je mogla i više da se pozna, njih što se tiče, šta je pedesetak hiljada dinara mesečno naspram svega što su oni naciji besplatno decenijama davali! U genetskom kodu svih primalaca naci penzije, da se izrazim i ja malko jezikom moga predsednika, je da svoj rad precenjuju i da žive u gorčini što lishnye liudi ne razumevaju domet njihovog rada i strahotu njihove žrtve, oni se osećaju da im država, kao zastupnik i blagajnik zajednice, duguje još mnogo više, ali bih im ja od 1. marta svima ukinuo penzije za vjeki vjekov! 

Ako si za naciju učinio nešto neprocenjivo, to ti je plata. Za potrepštine, struju, hleb, sortis i dr. moraš da radiš kao bilo ko. Tvoja umetnost i tvoja sportska karijera tvoja su radost, ali su i tvoj hobi (kao što je i vera hobi, sećate se), i time se baviš na vlastitu odgovornost. Umetnost biva avangardna, nepristupačna, ali biva i komercijalna, ili još češće biva kič koji se sasvim lepo prodaje… – Dobro, a šta sa naučnicima?! 
Ja naravno da bih i SANU ukinuo, ti su naučnici radili u naučnim ustanovama, te su i zahvaljujući tim ustanovama došli do tako lepih otkrića, primali su platu za svoja istraživanja, kao što primaju i lekari, učitelji, pružni radnici i ozlogl. izvršitelji; umetnici su prodali svoje drame, romane, neki čak i besede od kojih se meni lično povraća, i nacija im po moemu ne duguje ni dva cvancika! 
U nemogućnosti da se lično obratim ministru Tasovcu protiv kojeg se digla vascela rodoljubija i hoće da mu vidi leđa, evo šta ovim putem poručujem: „Neka vam vide leđa, maestro! Kao što publika i treba da gleda u peševe dirigentovog fraka, vi ste dirigent, dirigent nema političku moć, zarađuje manje nego predsednik opštine, ali ima pristup tamo gde niko iz vlade ne može da priviri: dirizhor se bavi lepotom. Napustićete rat sviju protiv svih koji u politici traje li traje, pa šta, utoliko bolje! Žao mi je što nećete uspeti da ukinete nacionalne penzije, to vlasteli nikad na pamet ne pada, pogotovo ne par meseci uoči izbora, ali ako i budete najureni iz vlade, vratićete se, kak uzhe bylo skazano, svojoj umetnosti i imate, evo, jednog novog pristalicu. Jer treba baš ministar kulture da se okomi na rastrošno i uvredljivo razmetanje vlastele, baš od ministra kulture primaoci penzija i treba da dobiju dirigentski znak da je blizu koda, kraj kompozicije, i da neće biti bisa: primati nacionalnu penziju je nekulturno.