Palma i Ljajić su najbolji prodavci političke robe u Srbiji

Palma je velemajstor populizma, a Rasim velemajstor trajanja! - Vučić i dalje obećava, jer mu se može - ne postoji ozbiljna opozicija koja bi ga podsetila na neispunjena obećanja.
Dugogodišnji konsultant za političke komunikacije Marko Selaković, široj javnosti najpoznatiji je iz perioda od 2012. do 2014. godine, kada je bio portparol Ujedinjenih regiona Srbije. Takođe, savetovao je više nacionalnih, regionalnih i lokalnih političkih lidera i stranaka na Balkanu. U knjizi “PRodaja političara”, koja će se uskoro naći pred čitaocima, a čiji su delovi objavljeni u “Danasu”, Selaković kaže da mu je ideja bila da prikaže strategije, ciljeve i načine komunikacije ključnih političara u 21. veku u Srbiji – da opiše kako se približavaju biračima i kako plasiraju svoje ideje i postupke. Živi i radi na relaciji Dubai-Beograd. 

*
Marko Selaković 

Čini se da su političke ideje ustupile mesto političkom marketingu i da su razlike u političkim programima minimalne. Kao da se u predizbornim programima političari opredele za nekoliko tema koje su u istraživanjima javnog mnjenja građani označili kao najvažnije, pa se postupa po populističkom modelu, bez nuđenja ozbiljnih rešenja: nezaposlenost – zaposlićemo, korupcija – iskorenićemo. Da li je taj utisak pogrešan?

Konačno da se stvari nazovu pravim imenom. Potpuno je tako kako ste opisali i to je tragično. Na sceni je, da se kolokvijalno izrazim, političko praznoslovlje sa svih strana. Ali, nije tako samo u Srbiji. Deluje mi da je političko praznoslovlje postalo globalni trend. Kod nas ga nameću strani konsultanti koji rade sa našim političarima. Dalje se to preliva u medije i eto vrzinog kola. A kad marketing postane važniji od politike, onda društvo propada. I onda, kad svi počnu da vunovlačare i udaraju u iste talambase, dođu neki Sinčić ili neki MOST u Hrvatskoj, razbiju tu matricu u koju su se svi politički akteri ubacili. I svi se kao čude, a u suštini ljudima je jednostavno muka da slušaju ista naklapanja sa svih strana i da se opredeljuju po tome čiji je sako lepši. Čim se ponudi jasna alternativa političkim praznoslovima, ta alternativa, ako je dovoljno glasna i organizovana, ostvaruje pristojan rezultat. Evo i Tramp u SAD prkosi političkom praznoslovlju, videćemo kako će se ta njegova odiseja završiti.
Odavno se govori o kasti političara, grupi ljudi koja živi u svom krugu, nesvesna problema običnih građana, koja fingirajući političke razlike odlično funkcioniše, preraspodeljujući privilegije. Kao “insajder”, možete li to da potvrdite?  
Samo donekle. Postoje političari koji žive potpuno odvojeno od realnosti, ali postoje i oni koji žive sasvim normalnim životom. Postoje i oni koji počnu da žive normalno, pa se u nekom trenutku odvoje od realnosti. Radeći sa političarima, upoznao sam i jedne, i druge, i treće. Materijalno, znam mnoge koji su od golja postali milioneri i oni su po pravilu u drugom-trećem ešalonu. Znam i za nekoliko primera gde su političari sa funkcije odlazili siromašniji nego što su bili kada su stupili na nju. Privatno, i danas se družim sa onima koji su i u vreme dok su obavljali ključne državne funkcije živeli normalnim životom i koji se od politike nisu materijalno okoristili. 
Ko su ti ljudi?
Bivši predsednik Skupštine i ministar kulture Predrag Marković. Takav je bio i pokojni Srđan Đurić,  šef Kancelarije za saradnju sa medijima Vlade Srbije u vreme Vojislava Koštunice. U Srbiji postoji druga privilegovana kasta koju ste suštinski opisali u vašem prethodnom pitanju: to su ljudi koji nisu političari iz prvog ešalona, ali i te kako žive od politike. Oni su uvek „uz politiku“, uvek ključni i važni, ali nikada ne preuzimaju odgovornost ni za šta. Nazivam ih profesionalnim egohraniteljima. Oni su po pravilu bogatiji od političara, po pravilu se kreću u svojim zatvorenim krugovima, po pravilu brane svoje privilegije po svaku cenu i oni su zapravo skloniji fingiranim potezima nego sami političari. To su bića „iz sive lagune“, najčešće malo poznata javnosti, ali dobro poznata čaršiji. Kao „hvatači vetra“, oni prepoznaju u kom pravcu će politička scena ići i priklanjaju se novom lideru, godeći njegovoj sujeti i hraneći njegov ego. Cela suština njihovih igranki je očuvanje ličnih uticaja i monopola. Spremni su i na laž, i na manipulaciju, i na prećutkivanje istine, samo da bi zadržali sopstvenu zonu uticaja. Ovakvi profesionalni egohranitelji do propasti su doveli Borisa Tadića, pisao sam u knjizi i o tome. Sada su gotovo listom uz Aleksandra Vučića, a i on ih neštedimice koristi. Oni se javljaju kao ekskluzivni tumači misli i reči lidera, uz obaveznu dozu važnosti i konspiracije. Po pravilu su to poluistine, neretko u cilju ostvarivanja određenog interesa. Uzgred, većina profesionalnih egohranitelja bila bi niko i ništa da nema lidera iza kojih se zaklanja.
Sve je imidž, nema ideologije

Računa se na zaborav većine građana, uz potpuno odsustvo odgovornosti za javno izgovorenu reč, najčešće uz rečenicu:“nemam problem da priznam greške iz prošlosti” i nastavlja se dalje. Da li je takva drastična promena političkih stavova svojstvena samo Srbiji ili bi birači i u zemljama razvijene demokratije mogli da prihvate takve političke lupinge?
U razvijenim demokratijama nema lupinga čak ni u okviru porodice – vi u Americi ili Nemačkoj imate porodice koje su po nekoliko generacija unazad opredeljene za određenu partiju. Opet, u nekim starim demokratijama, poput Grčke, svašta je moguće. Srbija nije endemsko područje, ima toga i u drugim zemljama, ali čini mi se da je kod nas zaista sve postalo moguće i nikakva me više preletanja ne mogu iznenaditi. Uostalom, imamo Maju Gojković kao sjajan primer – ona je izbačena iz URS-a u maju 2012. godine, jer je mimo odluke Predsedništva svoja dva poslanička mandata ponudila Borisu Tadiću za formiranje Vlade, a nepune dve godine kasnije postala je predsednik Skupštine kao kadar SNS?! Nema u Srbiji više ni “i” od ideologije. Sve se svodi na imidž, sliku, ili politički inženjering. To je jadno i tužno i ako se taj besmisao ne prekine, nastaviće se devalvacija politike.

Kako u politiku vratiti stručnjake, sposobne da rešavaju probleme, nasuprot onima koji su samo talentovani da marketinški dobro plasiraju političku poruku?
To može samo političkom odlukom. Ali ne vidim da se ta odluka može doneti tako lako. Mnogo, mnogo dugo u Srbiji vlada princip negativne selekcije. Pa neće niko od ministara da uzme boljeg od sebe da bude uz njega, nego goreg, jer pored njega i sebi i drugima onda izgledaju i lepo i pametno. Ista stvar se dešava i u opoziciji, i kao ishod imamo totalnu katastrofu i mulj. Pristojni ljudi se trude da u taj mulj ne ulaze. A pošto u Srbiji ne mogu da zarade za normalan život, onda iz te iste Srbije idu. Ne verujem da je u dogledno vreme moguće vratiti ih u politički život.
Nedavno je član SPS Aleksandar Požgaj u emisiji na RTS-u izjavio da “svi u politiku ulaze zbog tri stvari: novac, moć i marketing”. Na pitanje šta građani imaju od toga on kaže: “To ne znam”. Da li je on samo rekao da je “car go” i da je to suština naše (i ne samo naše) političke scene ili se to odnosi na mali broj političkih aktera?
Sigurno da nije svima suština, ali je sigurno da mnogima jeste. Politika je, ne samo u Srbiji, u dobroj meri postala kompenzacija za nesposobnost i lečilište za frustracije. Zato i imamo ovaj miks tuge, beznađa i groteske. Inače, ne uzimam za ozbiljno stavove i mišljenja učesnika rijaliti šou programa. Jedini učesnik rijaliti šou koji, donekle, ima povlašćen tretman po ovom pitanju je Nenad Čanak. I njega sam komentarisao u knjizi… 
Ko je, po vašem mišljenju, najbolji “prodavac političke robe” na političkom tržištu Srbije?
Zavisi koje robe. Ipak, nekako mi prvo padaju na pamet Dragan Marković Palma i Rasim Ljajić. Palma, kao velemajstor populizma i Rasim, kao velemajstor trajanja. Rasim Ljajić je jedini političar u Srbiji koji ima apsolutni kontinuitet vlasti od 5. oktobra do danas! Čak je i Dinkić imao neke periode u opoziciji, ali Rasim Ljajić – u ovom milenijumu nikad. Istine radi, treba pomenuti da je Aleksandar Vučić čovek koji najviše radi na sebi i najbolje uči iz grešaka prethodnika. Generalno, ima dosta prodavaca, nego nešto ima malo robe. Mnogo je priče, malo rezultata na svim stranama.
Ističete da je Vučićeva taktika pre dolaska na vlast počivala na tri principa: dosledno ponavljanje identičnih poruka, pozicija žrtve i napadanje nepopularnih. Da li se te taktike pridržava i danas?
Apsolutno! Vučić sa svakim stepenikom osvajanja vlasti dodaje nove elemente u svojoj komunikaciji, ali ne napušta one koji su se u praksi pokazali kao delotvorni. Pisao sam o tome detaljno u knjizi. Kada govorite o ova osnovna tri principa, pogledajte kako Vučić komunicira danas! On veoma konzistentno ponavlja iste poruke iz domena ekonomije, spoljnopolitičke pozicije Srbije… Istovremeno, govori kako su mu dani odbrojani, kako mu rade o glavi, kako se on žrtvuje, kako ne spava. Opet, diže glas protiv onih koje građani ne vole. To su potpuno isti elementi koje je imao i ranije, samo u donekle modifikovanom obliku, jer su i okolnosti drugačije.
Vučić obećava, jer mu se može 
Takođe, primećujete da se Vučić u predizbornoj kampanji služio ličnim obećanjima građanima, uz oročavanje njihovih ispunjenja. Mnoga od tih obećanja ostala su neispunjena ili su rokovi probijeni, a premijer obećava i dalje.
To što ste primetili nije neobično za Vučića. Podsećam da je on i ranije obećavao svašta, pre svega iz ličnog domena. “Kupim prnje ako za šest meseci ne bude bolje”, “Ako izgubim na izborima neću se više baviti politikom”… On obećava i dalje, jer mu se može. Prvi razlog je taj što ne postoji ozbiljna opozicija koja bi ga podsetila na neispunjena obećanja. Drugi razlog je što je sistem beskonačnog zatrpavanja medija novim i novim vestima, koji je uspostavljen još od strane kruga oko bivšeg predsednik Borisa Tadića, podignut sada na još viši nivo. U takvom kovitlacu informacija koje se svakodnevno pojavljuju i nestaju, samo oni sa najdužim i najboljim pamćenjem sećaju se datih obećanja. A takvi, ipak, čine manjinu u biračkom telu Srbije. Dakle, očekujem još obećanja. Neka će, verujem, biti ispunjena. Neka, verujem, neće. 
Kažete da je jedan od stubova njegove kampanje bilo uspostavljanje principa odgovornosti, tačnije govorio je da će korumpirani biti hapšeni. On i danas vrlo često govori o odgovornosti, a neretko to čini kada na sebe preuzima odgovornost za postupke pojedinih ministara (kao u slučaju “helikopter” ili kada su se u javnosti pojavili snimci Dačića i Rodoljuba Radulovića). Da li je u pitanju obesmišljavanje pojma odgovornost?
Suštinski, ne. Odgovornost preuzima sam Vučić. Ako on amnestira svoje saradnike od objektivne odgovornosti, ona pada na njegova leđa. Ipak, mislim da je i njemu pomalo dosta te igre. Vučić je iskusan političar i majstor igara “na petoparcu” i ima odličan osećaj da govori ono što narod želi da čuje. Ipak, između realnog političkog žrtvovanja samog sebe i žrtvovanja svojih saradnika, on će izabrati da žrtvuje one druge. To je, uostalom, već radio – “reformator privrede” Saša Radulović i “genije sa Jejla” Lazar Krstić su sjajni primeri. Deluje mi da je sada vreme da, nakon nestranačkih, počne da žrtvuje i pojedine stranačke kadrove. Da se razumemo: moj utisak je da Vučića nije previše briga za mišljenje visokoobrazovanih birača i da mu je stabilna podrška u niže obrazovanom biračkom telu glavno uporište. Iz tog korpusa izuzimam one koje Vučić posmatra kao elitu i kojima po svaku cenu želi da se dopadne. On hirurški precizno poznaje  strukturu biračkog tela Srbije i odlično zna da su mehanizmi “Informera” i “Pinka”, uz temeljno izgrađen kult njegove ličnosti, za sada dovoljan apsorber za sve faulove koje njegovi saradnici prave. Ipak, zataškavanje ne može da traje sve vreme. Mnogo je brljotina, a malo Vučića.
Kada kažete da želi da se dopadne eliti, ne čini li vam se da je on to pokušavao u prvim danima svog dolaska na vlast i potom odustao, kada je shvatio da ipak “ne prebacuje rampu”? 
Ne mislim da je Aleksandar Vučić čovek koji lako odustaje. Uz to, ne zaboravite njegovo poreklo. Vučić je ipak dete beogradske više klase. On ima drugačije odrastanje i vaspitanje nego, na primer, Tomislav Nikolić ili Ivica Dačić. Njegovi birači, apsurdno, nisu njegovo prirodno okruženje. Dakle, zaista verujem da on želi da se dopadne delu nevladinog sektora, novinara, akademika… Nervoza kada u tim pokušajima doživi neuspehe samo pokazuje da mu je do toga stalo.   
Premijer se gotovo svakodnevno pojavljuje u javnosti, najčešće iznoseći veliki broj statističkih podataka koje mu idu u prilog, a što bi trebalo da doprinese utisku da Srbija napreduje u svim oblastima. Kako ocenjujete taj način političkog delovanja?
Čekajte, vi stvarno mislite da se prosečni birač razume u stvari kao što su BDP, javni dug, pokrivenost uvoza izvozom? Pa tu je izvanredno sipati cifre – najveći procenat birača ništa ne razume, a stiče se utisak da ste kompetentni. Sa katastrofalnom opozicijom i prijateljski naklonjenim medijima – jedan dobro plasiran i dovoljan broj puta ponovljen statistički podatak dovoljan je da izgledate kao Mesija. Dakle, to što Vučić radi možda nije lepo, ali je legitimno. 
Da li će onaj ko pretenduje da pobedi Vučića na izborima morati da se ponaša kao on i koristi slične metode kako bi na svoju stranu privukao birače koji sada glasaju za lidera SNS?
Ne nužno. Ni Koštunica nije kopirao Miloševića, pa ga je pobedio na izborima. Zapravo, mislim da je kopiranje Vučićevog pristupa siguran put u izborni poraz, jer ne mislim da iko može tako sistematično i disciplinovano da dejstvuje u javnom nastupu. Ipak, postoje stvari kojih svako ko pledira na ozbiljan izborni rezultat treba da se pridržava: sistematičan terenski rad, papagajski dosledno ponavljanje poruka, otvaranje afera i jasno ukazivanje na greške vlasti, stvaranje mreže prijateljski orijentisanih medija koji su prihvatljivi i širem sloju birača… SNS sve to radi školski. Opozicija ništa od toga ne radi, a bez nabrojanih elemenata nema ozbiljnog rezultata.
Navodite: “Moram da priznam da su mi kampanje predsedničkih kandidata, pre svega Tadića i Nikolića, izgledale prilično odvratno: jedan mazi krave u ponedeljak, drugi mazi krave u utorak. Onda i lideri manjih stranaka krenu da maze krave. Osim Dačića, on je uvek imao svoju agendu”. Kakvu taktiku ima Dačić, da li je on populista na drugi način? 
Dačić je majstor populizma, a uz to možda i najlukaviji i najbalansiraniji političar na prostorima Srbije. On je igrač na duge straze. Pisao sam detaljno o njemu u knjizi i uživao razotkrivajući njegovu strategiju. Zapravo, Dačić je postavio čitav plan tako da na predsedničkim izborima 2017. godine bude ozbiljno u igri. I zaista, ukoliko kandidat SNS-a ne bude sam Aleksandar Vučić, ili ako ga SNS i Vučić potpuno politički ne diskredituju, Dačić može da napravi vrlo ozbiljan rezultat. Ukoliko predsedničkih izbora uopšte bude. Ne bi me iznenadilo da dvotrećinska SNS većina izglasa promene Ustava, ukine direktan izbor predsednika i spusti taj izbor u Skupštinu, proširi ovlašćenja premijeru i na taj način stvori prostor da premijer bude apsolutni i jedini centar moći, a predsednik potpuno protokolarna figura. Videćemo. Ivica Dačić svakako nije za otpisivanje. 

*
Marko Selaković iz vremena kada je bio portparol URS-a. / Foto: Fonet 

Otkud diplomirani hemičar u biznisu “prodaje političara”?

Davnih dana sam bio član Studentskog parlamenta, potom godinama pohađao program Saveta Evrope i izučio osnovne postulate političkih komunikacija. Počeo da radim pre deceniju i po u odnosima s javnošću i, evo, i dalje sam tu. Uostalom, pogledajte ko su sve prirodnjaci: Angela Merkel, Havijer Solana, Margaret Tačer, pa Vuk Jeremić kod nas… Ima tu neka tajna veza.
U knjizi ističete da je Mlađan Dinkić bio jedan od najnepopularnjih političara. Da li ste uspeli da promenite tu sliku? 
U jednoj meri – da. 
Na koji način?
Da je Mlađan Dinkić imao stranku koja je bila spremna više da brani njegove rezultate, a manje svoje privilegije, siguran sam da bismo u promeni imidža bili uspešniji. Kada sam počeo da radim s njim bilo je prekasno za neku suštinsku promenu slike. Stranka je najviše trebalo da radi  2008. i 2009. godine, kada je trebalo da se odupre talasu tabloidnih strela koje je krug oko Borisa Tadića odapeo na Dinkića. Tada su ljudi na terenu, uz pojedine izuzetke, uglavnom mislili na sebe, a ne na stranku. Detaljno o Dinkiću, takođe u knjizi.
Hoćete li se vratiti u domaću politiku?
Prelako sam odlučio da odem iz nje da bih se lako vratio u istu. Ne nameravam u skorije vreme da se vraćam ni u Srbiju, a kamoli u srpsku politiku.